DEDO ili ĐEDO?!

Izvor: Srna

Objavio:

trebevic.net

- prije 3 mjeseci u

Tema

Najbolji primjer nepomirljivih razlika u pogledu na /su/život, slobodu i antifašizam u BiH predstavlja podjela na one koji su za Dedu ili Đedu, odnosno u odgovoru na pitanje kome treba dati ulicu u “glavnom gradu” multietničke zemlje.

Ko je simbol: Nusret Šišić Dedo, osnivač “Zelenih beretki”, vjerske paravojne garde koja je terorisala kasarne JNA u Sarajevu i Srbe, ili Vojislav Kecmanović Đedo, predsjednik ZAVNOBiH-a, u koji se bošnjačka politika zaklinje kad god želi da je smatraju simpatizerom antifašizma?

Dedo je direktni učesnik surove likvidacije grupe vojnika JNA pred Skenderijom na početku rata devedesetih godina prošlog vijeka, čiji su ugljenisani leševi danima ležali na ulici kao ratni trofeji “Zelenih beretki”.

Prema saznanjima Ministarstva unutrašnjih poslova Republike Srpske i hvalisavim svjedočenjima samih egzekutora, za koje je Dedo bio i ostao “heroj”, mlade vojnike i oficire koji su sanitetskim i vojnim vozilima hitali u pomoć opkoljenim drugovima dočekali su unakrsna vatra i “zolje”.

Dedo je prvi pucao na pripadnike JNA, zapalio tramvaj, a poslije toga jedinica Dragana Vikića, odnosno specijalci koji su bili ispred zgrade Skupštine grada Sarajeva, pucala je na vojnike koji su se predali i praktično ih strijeljala.

Prethodno je Dedo, u januaru 1992. godine, zajedno sa Eminom Švrakićem i drugim članovima Udruženja “Bosna – Zelene beretke”, organizovao ono što se u sarajevskim krugovima zvalo “odbrana Sarajeva”.

Znači, prije bilo kakvih sukoba u gradu, “Zelene beretke” i Dedo pripremali su rat i likvidacije.

Kakav je bio pogled Dede na JNA, jedinu legalnu vojsku pred početak rata u BiH, i Srbe pokazuju njegove riječi zbog kojih danas neki /rijetki/ građani Sarajeva tvrde da je Nusret Šišić bio, zapravo, fašista.

“Stoka ti je to, prijatelju moj. Stoka, đubre i smrad. Nećemo taj njihov smrad još godinama moći izvjetriti sa ovih planina. Smrdiće njihove lešine još cijeli vijek”, govorio je Dedo odmah na početku rata svojim saborcima, a ovi prenijeli ratnim medijima u Sarajevu.

Dedo je još u avgustu 1992. godine dobio “Zlatni ljiljan”, a jedna ulica u Sarajevu je nazvana po njemu.

S druge strane je Vojislav Kecmanović zvani Đedo, ljekar, učesnik balkanskih ratova, predsjednik ZAVNOBiH-a i prvi predsjednik Narodne Republike BiH, koji bi, prema manjinskom mišljenju nekih gradskih vijećnika, trebalo da dobije ulicu koja sada nosi Dedino ime.

Đedo Kecmanović je, za razliku od Dede Šišića, smatrao da su Austrougari, a kasnije i Nijemci, okupatori i agresori, a ne Hrvati ili muslimani, bez obzira što su mnogi od njih tokom Drugog svjetskog rata više popunjavali ustaške i jedinice “Handžar divizije” nego redove partizanske vojske.

Sve to, naravno, ništa ne znači današnjim “sarajevskim antifašistima” poput Demokratskog fronta, čiji je lider Željko Komšić, koji se predstavlja kao hrvatski član Predsjedništva BiH.

Oni su protiv preimenovanja Dedine ulice jer se, kako kažu, i Dedo borio protiv “fašizma”, kao i Đedo.

To što bi, prema Dedinoj filozofiji, i za Đedom “smrdjelo još najmanje vijek”, kao i za ostalim srpskim sarajevskim življem, Komšićevoj partiji je sasvim normalno.

Pa, i Komšić je, ratujući protiv komšija Srba, ratovao, kako uvijek naglašava, protiv “fašista”. Zato je, uostalom, i on dobio “Zlatni ljiljan”.

U različitim pogledima na Dedu i Đedu krije se istina o uzroku i početku rata u Sarajevu i BiH.

Na jednoj strani su oni kojima je država u kojoj su živjeli, a koja im je dala nacionalno ime i emancipaciju svake vrste, bila samo agresorski i velikosrpski projekat, a na drugoj oni koji su Jugoslaviju smatrali svojom zemljom, a Dedu komšijom.

Rasplet u kojem bi Dedo i Đedo zamijenili mjesta tako da Đedo dođe, a Dedo ode – nezamisliv je u današnjem Sarajevu. A, oni koji to predlažu kasne gotovo tri decenije.

Onog dana kada je Alija Izetbegović, pisac “Islamske deklaracije” i zagovornik šerijatskog uređenja BiH /kada muslimani budu natpolovična većina/, mimikrijski proizveden u multietničkog lidera – pojava Dede i Dedinih simpatizera postala je neminovna i jedina moguća opcija za današnje Sarajevo.

U Dedinom i Komšićevom “antifašističkom Sarajevu” i Vojislav Kecmanović Đedo bio bi agresor i fašista, i to sa najvećim dijelom učesnika ZAVNOBiH-a, ako uzmemo u obzir pretežan nacionalni sastav tog tijela.

Dao bi Komšić i Đedi ulicu, ali ne Dedinu, već neku manju – tek da je tu, pri ruci, ako ga neko upita ima li Srba u Sarajevu, pa da ga može povesti i pokazati tablu sa Đedinim punim imenom.

Naravno, prethodno će provesti gosta kroz Dedinu ulicu, iz koje je odavno izvjetrio “smrad” pobijenih i otjeranih sarajevskih Srba, mada još nema ni četvrt vijeka otkako su prognani.

Napomena: komentari čitalaca ne predstavljaju ni na koji način stav redakcije portala trebevic.net. Za sadržaj i tačnost komentara čitalaca ne odgovaramo. Sadržaj se pregleda i neprimjereni komentari se ne objavljuju. Portal trebevic.net zadržava pravo brisanja komentara bez najave i bez objašnjenja.

Uslovi komentarisanja: Poštovani, pri objavi komentara molimo Vas za kulturno izražavanje. Administrator neće objaviti komentare koji na bilo koji način vrijeđaju druge po bilo kojoj osnovi ili svojim sadržajem nisu na adekvatnom mjestu.

Redakcija Trebević Info Portala je u slučaju komentara koji izazivaju rasnu, nacionalnu ili vjersku mržnju, te potiču na nasilje dužna obavijestiti nadležne organe o takvom pristiglom komentaru.

Ostavite komentar