Kako reformisati reformatore?

Objavio:

Srđan Blagovčanin

- prije 4 godine u

kolumne

IMG_6257

Opšte je poznata i mnogo puta ponovljena Darendorfova teza da je za formalne promjene političkog sistema potrebno 6 mjeseci, za promjene ekonomskog sistema 6 godina, a da je za društvene promjene kojima se uspostavlja participativna politička kultura i civilno društvo potrebno 60 godina. Nakon više od dvadeset godina, čini se da BiH nije daleko odmakla u promjenama koje vode ka participativnoj i demokratskoj političkoj kulturi, a kao posljedica toga i ekonomska tranzicija ostala je zarobljena u populističko-klijentelističkom limbu. Gotovo da postoji opšti konsensenzus među poznavaocima prilika u BiH, ali i među nalazima različitih istraživanja da je demokratija u BiH svedena na puku formu, i da je zapravo najveći dio građana isključen iz procesa donošenja odluka. Relativno niska izlaznost na izbore, donošenja odluka daleko od očiju javnosti, u hitnim procedurama i polupraznim skupštinskim salama, samo su simptomi nefunkcionalne demokratije. Nedavni procesi usvajanja zakona iz reformske agende, samo su posljednji od karikaturalnih primjera kako se pristupa reformama u zemlji.

Možda je najbolja ilustracije odnosa vlasti prema učešću građana u donošenju odluka bila izjava po duhovitosti poznatog premijera FBiH Novalića, kada je usvajan Zakon o radu FBiH, za koji je naknadno Ustavni sud ocijenio da je donesen u suprotnosi sa Ustavom. Na pitanje novinara zašto se ovako bitan zakon usvaja po hitnoj proceduri i bez javne rasprave, premijer je u svom stilu odgovorio da nisu htjeli da javnost opterećuju verzijama koje nisu finalne, a da sada kada je usvojen je ionako kasno.

Idući tragom ove teze u dalju analizu, političke partije se lako mogu identifikovati kao jedan od ključnih generatora ovakvog stanja. Nepostojanje ni minimalnih demokratskih standarda unutar političkih partija, za rezultat ima da se takav, nedemokratski način funkcionisanja partija reflektuje na državne institucije. Ako su političke partije potpuno nedemokratične iznutra i djeluju s primarnim ciljem da osvoje plijen u vidu javnih resursa, koji će rukovodstvo dijeliti sebi i članstvu, onda to za rezultat ima upravo repliciranje tog modela na državne institucije. Hipertrofirana moć političkih partija utiče i na to da se nije uspio razviti elementarni sistem podjele vlasti na zakonodavnu, izvršnu i pravosudnu. Institucije predstavljaju puke ljušture, a stvarna moć locirana je upravo u rukama šačice političkih lidera, koji klijentelističkim imenovanjima su osigurali efektivnu kontrolu nad sve tri grane vlasti. U tom smislu prevashodno treba imati na umu interes svemoćnih političkih pseudoelita, a on se isključivo svodi na status quo. Svaka promjena ugrožava neograničenu moć i izlaže ih pri tom mogućnosti krivičnog progona.

Kada su u pitanju uslovi i incijative koje dolaze od strane EU, političke pseudoelite su jako dobro naučile lekciju. Dovoljno je samo da dovoljno dugo se pretvaraju i da fingiraju provođenje reformi, dok EU ne izađe sa novom inicijativom ili agendom, zaboravljajući potpuno na prethodne zahjteve. Primjeri su brojni od reforme policije, ustava, javne uprave, pravosuđa i ko zna čega sve ne.

Promjena ovakvog stanja ni na koji način nije jednostavna, ali je preduslov održivih reformi u svim sferama od ekonomije, obrazovanja pa do vladavine prava. Zapravo promjena ovakvog stanja podrazumijeva da se upravo političke partije i pseudoelite odreknu nagomilane moći i stečenih resursa, odnosno da pristanu na drugačiju podjelu moći, i to u korist tihe i apatične većine koja ne glasa i ne učestvuje u izborima. Tako nešto se dakako nigdje i nikada nije desilo dobrom voljom političkih partija ili lidera i bez snažnog pritiska tihe većine, pa sasvim sigurno neće ni ovdje.

Proces koji bi vodio takvoj vrsti promjene nužno bi morao da obuhvati promjene koje bi išle u dva pravca i to: uvođenje unutarstranačke demokratije i uvođenje obaveznog izlaska na izbore.

Uvođenje elementarnih standarda unutarstranačke demokratije, prvi je korak u razbijanju okoštalih i klijentelističkih struktura u političkim partijama, koje djeluju s isključivim interesom za osvajanje plijena i raspodjelom među članstvom. Da bi se to promijenilo, uvođenje principa jedan član-jedan glas, za izbor rukovodstva, te za selekciju izbornih lista, promijenilo bi sadašnju političku logiku i dinamiku. Dosadašnji način funkcionisanja partija, gdje lideri biraju delegate na kongresu partije, a ovih za uzvrat glasaju za njih, da bi nakon toga dobili mjesto na listi za izbore i sinekuru u javnoj instituciji i preduzeću, samo perpetuira klijentelistički i u suštini nedemokratski način funkcionisanja stranaka a posljedično i političkog sistema. Stoga, uvođenje zakonske obaveze strankama za uvođenje interne demokratije bio bi važan korak naprijed.

Drugi pravac promjene, koji se odnosi na uvođenje instituta obaveznog glasanja bio bi dvostruko važan. Ovaj korak bi bez sumnje vodio povećanom učešću građana u procesu donošenja odluka. Sa druge strane bi doprinijelo i većoj odgovrnosti političkih partija prema biračima. Umjesto dosadašnjeg načina regrutacije birača, odnosno oslanjanje na partijske pristalice koje imaju korist od javne administracije (kroz posao u javnom sektoru ili druge vrste sinekura), ovakva promjena bi značila da bi se političke partije morale obraćati znatno širem krugu potencijalnih birača sa bitno kvalitetnijim programima ukoliko žele njihovu podršku.

Brojni su zagovornici instituta obaveznog glasanja, među kojima i eminentni naučnici
kao što je Arend Lijphart. Na osnovu studija rađenih u zemljama gdje takav sistem postoji, nesumnjivo su uočeni pozitivni trendovi u procesu demokratizacije. Iako trentuno samo u 22 zemlje postoji ovakav sistem, sve su učestalije debate o uvođenju ovog instituta i u drugim zemljama.

Sadašnji odnosi moći u političkom sistemu BiH podsjećaju na jednu vrstu talačke krize, gdje vladajuća elita koristi nagomilanu moć da zadrži sve poluge kontrole nad državnim institucijama i resursima, potpuno isključujući javnost i civilno društvo iz procesa donošenja odluka. Fingiranje reformi i ispunjavanja uslova EU, dovedeno je do savršenstva.

Imajući u vidu interes vladajućih pseudoelita za održavnajem statusa quo, odnosno održavanjem neograničene moći nad javnim resursima i neograničene kontrole nad svim institucijama, podsticaj za ovakvu vrstu procesa u vidu uslova i zahtjeva bi morao doći i sa strane, prije svega od strane EU. Bez obzira koliko bilo nezadovoljstvo tihe većine, zahtjevi za promjenama koji su od nje dolazili, bili su vješto blokirani od strane vladajućih pseduoelita uz korištenje širokog spektra instrumenata, od manipulacija i obmana u cilju skretanja pažnje na nacionalno homogenizujuće teme, pa do otvorene upotrebe sile.

  1. Tesko ista reformisati kad su ovakvi na vlasti. I oni se biraju u hitnom postupku i nametanjem njihovih imena kao i manipulisanjem obicnim ljudima.

Ostavite komentar

Oglasi

Slider
Slider