Koji jezik govorite???

Objavio:

Peđa Kovačević

- prije 3 godine u

kolumne

Ime jezika kojim vam se obraćam, poštovani čitaoče, u pojedinim dijelovima našeg govornog područja je problem od vremena početka raspada SFRJ. Traje i danas. Sumnjam da će se taj problem ikad i riješiti.

Ako taj problem sagledavamo iz pozicije srpskog naroda, ne možemo a da se ne zapitamo kako bi reagovala Velika Britanija na preimenovanje engleskog u američki jezik na teritoriji SAD?! Kako bi reagovala Španija na venecuelanski ili meksički jezik? Njemačka na austrijski? Možda ime jezika u tim kulturama nije toliko bitno, ali reakcija pomenutih bi sigurno bila žestoka. Naš jezik je izgubio milione govornika koji su taj jezik zvali srpskim ili srpskohrvatskim imenom. Reakcija ima iz srpskih intelektualnih krugova, ali se srpska politika s tim gubitkom pomirila. Srbi baštine slovensku kulturu. Svoje ime su, prema mnogim i domaćim i stranim istoričarima, donijeli sa sobom na Balkan. Svoj jezik zovu po svom etničkom imenu.

Sagledamo li pitanje jezika iz pozicije onih koji sebe danas zovu Bošnjacima, ne možemo zanemariti činjenicu da se sa dva vijeka zakašnjenja na Balkanu stvara nova nacija. Iz njihovih intelektualnih krugova stižu različite verzije o porijeklu. Jedna struja baštini slovensku tradiciju, druga struja smatra da su oni narod ilirskog porijekla, a treća, najmalobrojnija, da su Bošnjaci zaseban i milenijumski narod Bosne i Hercegovine. Zvanična istorija ne postoji, jer se u različitim kantonima FBiH istorija izučava iz različitih udžbenika. Uz stvaranje nacije, u ovom slučaju, stvorila se potreba i za novim imenom jezika. Ta potreba je, neosporno, posljedica nadolazećeg rata devedesetih i prezira prema Srbima i Hrvatima, kao i pozivanje na navodno istorijsko bosansko ime jezika. Ako su, prema prvoj verziji, oni koji sebe zovu Bošnjacima, potomci Slovena, jasano je da su na Balkan došli u plemenu Srba ili Hrvata i na Balkanu zatekli Bosnu i njeno, tuđe, ime. Da li je u tom slučaju prikladno sebe i svoj slovenski jezik zvati tuđim imenom? Ako su, prema drugoj verziji, potomci Ilira, to znači da im je ovaj jezik nametnut od strane pridošlih Slovena. S kojim pravom, u tom slučaju, tuđi jezik neko može zvati svojim imenom? O nelogičnostima da se jezik ne zove po imenu naroda, već po imenu regije Bosne, ignorišući postojanje Hercegovine (istorijskog Huma, Zahumlja, Vojvodstva Svetog Save) ne treba ni govoriti.

Slična situacija postoji i u još nekim državama Balkana.

Kosovo i Metohija su za mene sastavni dio Republike Srbije, ali ako prejudiciramo ili priznamo Kosovo kao državu, da li će se desiti da se za stotinu godina neki Albanac prozove Kosovcem, a svoj albanski jezik nazove srpskim, slovenskim imenom – kosovski?! Ne, to se nikad neće dogoditi. Ta vrsta raslojavanja je karakteristična samo za nas, slovenske, naročito južnoslovenske narode.

Da je kompromis potreban, složiće se svi. Do njega bi trebalo da dođe inteligencija sa svih strana u sporu oko imena jezika. U sljedećim redovima pročitaćete kako do kompromisa dolazi naša akademska elita, kojoj je jezik struka.

U jednoj televizijskoj emisiji na temu „problem jezika u Bosni i Hercegovini“ ( ja bih rekao, problem imena jednog od tri standarda, što bi trebalo da bude suština), gošće u studiju su bile univerzitetske profesorke – dvije s Univerziteta u Tuzli (valjda) i jedna s Univerziteta u Banjoj Luci.

Posljednja pomenuta je neke blage naravi, onako, poput Dušanke Majkić. Čujem da joj je prezime Vlaisavljević i čekam da se završi emisija da bih na „Guglu“ provjerio da joj, kojim slučajem, Šešelj nije djevojačko. I Vojo je mala maca za nju. Obično naši intelektualci u javnim nastupima glume toleranciju, umotavaju, filuju itd. Ova gospava je zauzela stav mečke kojoj napadaju mečiće. Odmah je „sagovornicama“ preko puta ( jedna je Hrvatica, druga Bošnjakinja) sasula u lice da „njihov jezik ne postoji“ i da „oni i ne postoje kao narod“. To, valjda, znači da preko puta nje sjede dva goveda koja muču, pokušavajući da oponašaju njen „od nebesa darovan“ jezik. Postavlja se pitanje kako čovjek može da ne pripada narodu i kako isti nema sposobnost govora, a da pritom nije nijem?! Nevjerovatna je činjenica da jedan univerzitetski profesor, koji je pritom izuzetno otvoren i nema dlake na jeziku, nije u stanju da prostoproširenom rečenicom sagovornicima iznese svoje mišljenje. Ta rečenica bi trebalo da glasi: “Ja smatram da ste vi dio mog, srpskog, naroda i da naš zajednički jezik treba da nosi srpsko ime, jer ja vas ne mogu prihvatiti ni kao Bošnjake, ni kao Hrvate, te tom logikom ni kao govornike nekakvog bosanskog i hrvatskog jezika.” Da je smireno izgovorila tu rečenicu, bez obzira na njen stav, ostavila bi utisak nekoga ko opravdano nosi zvanje univerzitetskog profesora i emisija bi mogla da krene u pravcu iznošenja naučnih dokaza. Da ima veze s Vojom, uvjerio sam se nakon ukucavanja njenog imena na pretraživač. Uz svaki rezultat na njeno ime išlo je – Srpska radikalna stranka. Kod nje nema ni ove teorije o dolasku Slovena na Balkan, kod nje su Srbi tu gdje jesu još od vremena prije Potopa. Sve „istorijske činjenice“ ukazuju na to.

Drugarica Petrović je Hrvatica iz Tuzle, najtolerantnija u tom društvu. S njom možeš dogovoriti sve na fin način. Što se nje tiče svaka regija može imati zaseban standard i ime jezika ( teško engleskim i španskim jezičkim provincijama). Njoj je Jevrem Brković rekao da mu se žena zove Daša (meko „š“), pa što čovjek to ne bi mogao i napisati. Grehota. Ispade da se zbog Daše čitava jezička „elita“ dvije decenije drži na nogama. Ona je, između ostalog, rekla da je potomak Petrovića (Njegoša). Svoju katoličku tradiciju objašnjava novokomponovanom sarajevskom pričom o tome kako su hrišćani u Bosnu došli s Turcima, a da su ti hrišćani, zapravo, bili Vlasi, pa ona za sebe može reći i da je Vlahinja. Stalnim pretumbavanjima, miješanjima i promjenama njeni su stigli u katoličanstvo, s katoličanstvom u hrvatstvo. Dakle, Njegoš nam je prije svega Vlah. Eto vam sad i Srbi i Crnogorci! Inače, priča o Vlasima i priča o „pravu prve bračne noći“, kao presudne za nasljedni duhovni i genetski materijal, je novokomponovana sarajevska priča kako bi se vratilo milo za drago „veri za večeru“. Tom se pričom svi izjednačavamo i svi smo nesretnici koji misle da jesu ono što nisu, i da nam je tako nesretnima i razočaranima vjekovnim zatupljivanjima i lažima, „sad kad je istina izašla na vidjelo“, najbolje da budemo samo građani „jedne nam jedine“. Mir, mir, mir, niko nije kriv – sve do 1992. Najveća nasreća u njenom govoru je u tome što žena nije pokazala elementarnu pismenost, te se od nje moglo čuti da govori „jezikOM“ ( sigurno u deset navrata), nekoliko puta se i „izvinUla“, a pleonazmzmi kao „čak šta više“ su valjda samo stvar razgovora, ne i standarda, koji bi bar univerzitetski profesori, doktori jezičkih nauka trebalo da poštuju.

Treća, kadifica, nisam joj ime zapamtio, je bogumilka „rodom“, logično. Falile su joj samo igle i pletivo, da ugođaj bude potpun. I ona govori „jezikOM“, „čak šta više“ bosanskiM i „nije tu prvi putA“. Ko jedna moja komšinica koja se svim silama trudila da se izdigne iznad onih s kojima pije kafu, pa proizvodila izraze „biskupitabilan“, „klavijurista“ i „aerodrum“ – e tako se i ova natezala s „općenjima“, „reagiranjima“, „kritiziranjima“ „podrijtlima“ i sličnim poremećajima ličnosti.

Na kraju su se kokoške raskokodakale toliko da su stigle do Srebrenice, Jasenovca, agresije, klanja, ubijanja, ko je više ubijao i ko je to okrutnije radio.

Sad se postavlja pitanje, koliko ovakve nekultivisane sirovine koštaju budžet i koliko ih je ovakvih?!

I na šta se svela nauka? Kopiraću dio teksta koji govori o gospođi koja se „naučno“ bavila „Hasanaginicom“, a njeno istraživanje je, navodno, pohvalio i akademik Filipović.

„Dodala je da je ona analizirala četiri zapisane varijante „Hasanaginice“ i da je u svakoj našla neku dodatnu informaciju. Također, tvrdi da je pronašla dokaz da je „Hasanaginica” pisana na bosanskom jeziku.
– Dio gdje se navodi ‘srca agrskoga’ dokazuje tu moju tvrdnju. Moja mama je upotrebljavala riječ agr, naprimjer da kaže za agdu da je prejaka, da će se stvrdnuti ili okameniti, u smislu bezosjećajna, a te riječi nema u sličnim jezicima.”

Ovom „naučnom metodom“ svako od nas bi u svom selu ili gradu, slušajući svoje bake i prabake, mogao naći dokaz da izraza naših baka nema u susjednim mjestima, te bi se mogli baciti na stvaranje zasebnog standarda i imena jezika.

Ako ovakvi predeveramo, vicevi su jedina budućnost naše i usmene i pisane književnosti, kako god se jezik zvao.

Autor: Peđa Kovačević
Napomena: komentari čitalaca ne predstavljaju ni na koji način stav redakcije portala trebevic.net. Za sadržaj i tačnost komentara čitalaca ne odgovaramo. Sadržaj se pregleda i neprimjereni komentari se ne objavljuju. Portal trebevic.net zadržava pravo brisanja komentara bez najave i bez objašnjenja.

Uslovi komentarisanja: Poštovani, pri objavi komentara molimo Vas za kulturno izražavanje. Administrator neće objaviti komentare koji na bilo koji način vrijeđaju druge po bilo kojoj osnovi ili svojim sadržajem nisu na adekvatnom mjestu.

Redakcija Trebević Info Portala je u slučaju komentara koji izazivaju rasnu, nacionalnu ili vjersku mržnju, te potiču na nasilje dužna obavijestiti nadležne organe o takvom pristiglom komentaru.

Ostavite komentar

Your email address will not be published.