Na kafi sa Ljubicom Stanić, osmogodišnjom planinarkom iz Istočnog Sarajeva

Izvor: Redakcija

Objavio:

trebevic.net

- prije 2 mjeseci u

Na kafi sa

Foto izvor: Facebook

Ljubica Stanić, djevojčica koja je upravo pošla u treći razred Osnovne škole “Sveti Sava” u Istočnom Sarajevu. Ovo čudo od djeteta ima samo osam godina, a o njoj piše cijeli region. Šta je to čini neobičnom za dijete njenog uzrasta? Ljubica je već uspjela popeti Maglić, najviši planinski vrh Bosne i Hercegovine i tako postala najmlađa planinarka ovog grada, a vjerovatno i ove države koja je popela ovu planinu.
Naša redakcija za vas je razgovarala sa Ljubicom, kao i sa Miodragom Stanićem, njenim ocem, trenerom, podrškom i svjedokom svakog poduhvata koji je ova osmogodišnjakinja do sada ostvarila.


1. Član ste PESD RUNOLIST 05 Trnovo i Družine Visokogorci Istočno Sarajevo. Ljubav prema planini Ljubica je, pretpostavljamo, naslijedila od Vas?

Kroz svoje odrastanje, Ljubica je imala priliku da još kao sasvim mala djevojčica sluša priče o planinama i planinarenju. Pričao sam joj o svojim odlascima u planinu, usponima i svemu onome što ta aktivnost nosi sa sobom. Konkretno o Magliću je počela da sanja gledajući slike i video snimke sa raznih uspona, a onda bi uzela bojice i papir, pa crtala planinu i vrh onako kako ga je ona doživljavala.

2. Kada ste svoju kćerku prvi put poveli sa sobom na neki  „ozbiljniji“ uspon, koliko je imala godina? Kako je to izgledalo?

Imala je pet godina kada sam je prvi put vodio planinu Volujak gdje je noćila u šatoru, doživjela čari planinarenja i napravila  prve planinarske korake. Već tada je bilo primjetno njeno ponašanje u planini. Noć u šatoru za nju je bio pravi doživljaj, kao i veče uz logorsku vatru, a dnevna planinarska šetnja za nju nije predstavljala problem, već uživanje.

3. Planinarenje obično ide u paru sa nekim „ekstremnijim“ sportovima/hobijima. Da li Ljubica ima još neka, za njen uzrast, neobična interesovanja?

Kao i ostala djeca tokom slobodnog vremena voli da vozi rolere, biciklo, ali uvijek je voljela da ide u park na, kako ih ona zove, “penjalice”. Često smo  odlazili na takva mjesta, tako da je neke tehnike pravilnog penjanja poput tzv. oslonca na tri tačke, kao i pravilan položaj, učila, mogu reći, još kao sasvim mala.

4. Planina Maglić je najviši vrh države visok 2386 m n/v. Šta Vam je prolazilo kroz glavu prije nego što ste se odlučili da svoju kćerku povedete na  jednu tako zahtjevnu planinu kao što je Maglić? Šta je bilo presudno da se upustite u ovu avanturu koja nije nimalo bezopasna?

Odluka i sam uspon na Maglić, krenula je kroz njeno interesovanje za tu planinu. Ipak, ja sam joj objašnjavao kako za to treba još da poraste, da je to ozbiljna planina i da je uspon dosta naporan. Koliko god sam Ljubicu pokušavao da ubijedim da Maglić još uvijek nije dobra ideja, ona je mene svojom neustrašljivošću i upornošću zapravo ubjeđivala u suprotno. Dogovorili smo se da počnemo sa pripremama misleći da ću uspjeti da odgodim cijelu stvar za barem još godinu dana, što mi i nije baš pošlo za rukom.

 5. Kako su izgledale vaše pripreme za ovaj poduhvat, a kasnije i sam put do cilja? Koliko je bilo „članova posade“?

Ljubica je aktivno učestvovala u svim aktivnostima – od odlaska u prodavnice planinarske opreme, kupovine opreme… Išli smo na lakše uspone, kao što su Volujak, Trebević, Visočica, Treskavica, vodopad Skakavac, Trnovačko jezero itd. Svaki put je prevazišla moja očekivanja i davala rezultate nevjerovatne za djevojčicu njenog uzrasta. Prije same odluke da li da idemo, bilo je potrebno isprobati uspon uz sajle i utvrditi da li postoji strah od visine. Za tu vježbu otišli smo na Treskavicu u podnožju vrha Treskać, na dosta težak, strm i zarastao teren. Tu sam ostao bez teksta. Ljubica je sve uradila savršeno – nijedan pogrešan potez, svaku riječ je upijala, a pokreti i vještina kojom je radila su bili kao da godinama penje takve uspone i koristi opremu. Rekla mi je: “Tata, idemo na Maglić samo dok malo prođu ove vrućine”. Ja više nisam imao odgovor. Pratili smo vremensku prognozu i odredili da dan uspona budu 27. i 28. avgust. Napravili smo plan, a na usponu nam se pridružio naš kum Predrag Krstović, čemu se Ljubica posebno obradovala, jer on pravi najljepše fotografije.


6. Da li se Ljubica tokom puta žalila da je umorna? Ko se čijoj brzini tu prilagođavao?

Na dan uspona smo se dogovorili da ustajanje bude u 05.30h. Na prvi zvuk alarma na telefonu, Ljubica je već je bila van kreveta i počela sa oblačenjem. Polazna tačka nam je bila “Lokva Dernečište”, a na početku staze stoji markacija i table obavještenja prema kojima je do vrha Maglića potrebno 4 sata, a to znači da toliko treba odraslom prosječnom planinaru. Nakon što smo savladali prvu stijenu, rekla je: “E ovo je pravo planinarenje!”. Kad god sam pravio pauze, a upravo zbog nje sam to radio češće, ona bi mi rekla: “Samo ti govoriš hoćemo li malo odmoriti.” i nasmijala bi se. Planinario sam sa dosta planinara, naročito po Magliću, ali takvu odgovornost, takav fokus nikada nisam vidio.

7. Šta su bile njene riječi kada ste se popeli na vrh? Kako ste se Vi osjećali?

Do vrha smo od napisane satnice išli samo pola sata duže. Kada smo se popeli na vrh ove velelepne planine, Ljubičino lice je obuzela radost, ali odmah zatim nas je šokirala svojim riječima. “Ovo je samo pola puta, treba se i vratiti odakle smo krenuli, kako si mi rekao, a čestitanje je tek kada se vratimo sigurno i bezbjedno. Uspon nije obavezan, ali povratak jeste.”, rekla je moja kćerka, djevojčica od samo osam godina. Bio sam preponosan.

8. Da li Ljubica već priželjkuje ispenjati neki zahtjevniji vrh? O čemu sanja da bude kada poraste?

Za njene godine sada je važno da se nastavi baviti planinarenjem, da nastavi da se druži sa prirodom i planinama, vrhovi će doći sami po sebi. Vrh ne smije biti cilj. Ima jedna poslovica koja kaže: ”Ko traži cilj, ostaće prazan kada ga dosegne. Ko traži put, cilj će uvijek nositi u sebi.”

Ostavite komentar

Oglasi

Slider
Slider