Kristina Jovančić iz I. Sarajeva svakodnevno spašava živote psima: Sreća je kada znam da je na ulici jedan pas manje

Izvor: Trebević.info

Objavio:

trebevic.net

- prije 2 mjeseci u

Istočno Sarajevo

Uz pomoć porodice, prijatelja i velikog broja ljubitelja životinja, dvadesetčetvorogodišnja Kristina Jovančić iz Istočnog Sarajeva spasila je živote desetinama pasa i pronašla im siguran i srećan dom. Odrastajući okružena prirodom i svime što ona pruža, njena ljubav prema životinjama, a naročito ljubav prema psima, koju je, kako kaže, naslijedila od oca, postoji još od djetinjstva.

Ipak, nestašni maltezer Cezar, koji je prije šest godina postao član Kristinine porodice, uticaće kasnije na sudbine mnogih pasa koji nisu imali sreće kao on.

Kristina i Cezar


Mama je Cezara dobila na poklon od sestre, brata i mene i od tada je sve drugačije. Zahvaljujući njemu, shvatila sam koliko je život zanimljiviji i srećniji kada uz sebe imate psa – oni svoju ljubav tako nesebično daju i zaslužuju da im ta ljubav bude uzvraćena – naglasila je Kristina.

Ubrzo nakon, ispred Kristinine kuće, pojavio se pas “Žućo”.

–  Sjećam se, svi su bili ljuti na mene što ga toliko mazim i pazim, jer smo kući već imali našeg psa. Međutim, uspjela sam nekako izaći na kraj sa svojim ukućanima. Žućo je bio neko vrijeme kod nas, a ubrzo je smješten u pansion, nakon čega je i udomljen.

Žućo

Od tog trenutka, pa do danas, ova dvadesetčetvorogodišnjakinja svakodnevno brine o svim psima koje pronađe i koji je pronađu. Članica je mnogobrojnih udruženja za zaštitu životinja u Bosni i Hercegovini, gdje sa ostalim ljubiteljima pasa, putem društvenih mreža, zajednički dolazi do rješenja.

Najveću pomoć, ipak, nalazi kod Dženane Čizmić iz Sarajeva, koja već dugi niz godina pomaže napuštenim psima i, uz pomoć svog pansiona u Semizovcu, pronalazi im srećan dom.

Dženana i Bobi koji je pronašao svoj siguran dom

U pansionu kod Dženane borave svi moji spašeni psi, koji su, zahvaljujući njoj, danas sa svojim porodicama, srećni i siti. Upravo na tom mjestu, svake subote, veliki broj volontera izdvoji vrijeme kako bi pse izveli u šetnju, okupali ih, očistili im bokseve i jednostavno se nadali da će svaki od njih otići u sigurne ruke. Nova prijateljstva. Dobra energija. Smijeh. Kafa. Slatkiši bez kojih te čika Sadik ne pušta kući. Barem ti stavi u džep njegovu domaću jabuku da poneseš “da ti se nađe”– dodaje Kristina uz osmijeh.

Kristina u Semizovcu sa volonterima i psima

Međutim, najveći problem predstavljaju finansije. Ljubavi i volje, kako kaže, ne manjka, ali pansion, hrana, liječenje, prevoz – sve to iziskuje puno novca.

Na sreću, u većini slučajeva se sve završi dobro, zahvaljujući  ljudima koji se odazovu na moje molbe putem društvenih mreža. Recimo, članovi grupe “Ljubitelji i vlasnici pasa Lukavica”, svojim članarinama, posljednjih nekoliko mjeseci obezbjeđuju sigurno mjesto u pansionu za jednog od pasa. Oglašavam se svuda, potrudim se da se informacije prošire, pa se desi i da imam uplate iz inostranstva od ljudi koje ne poznajem. To me čini jako srećnom – dodala je.

Kristina i njena prijateljica Jelena sa Nemom i Mikijem koji uskoro odlaze u svoj novi dom

Za Kristinu je briga o psima puno više od hobija. Priznaje da joj često bude teško i da ponekad zažali što je sebi dozvolila “da ode tako daleko”, jer se, u želji da pomogne svim psima na koje naiđe, znajući da je to nemoguće, teško uspijeva kontrolisati.

Rašo i njegov brat, koji, nažalost, nije preživio

Pomažem koliko mogu, na sve moguće načine. Ponekad ne umijem da se kontrolišem i osjećam se jako loše, jer bih pomogla svima, a znam da je to nemoguće. Ulice su prepune  napuštenih pasa. Sve počne tako što im nosim hranu, a onda, kada se malo bolje upoznamo, krećem da tražim pomoć kako bih ih sklonila sa ulice i smjestila na sigurno. Međutim, bilo je situacija kada sam bila bespomoćna i kada je sve što sam mogla da učinim bilo to da ostavim hranu i odem. To se uglavnom dešavalo kada negdje moram da otputujem. Često zažalim što sam dozvolila sebi da odem ovako daleko. Ali nastavljam i nastavljaću svaki put, jer moja sreća je kada znam da je na ulici jedan pas manje, da nije bolestan, žedan, gladan i usamljen.

Ostavite komentar

Your email address will not be published.

Oglasi

Slider
Slider