Šta smo ostavili u Sarajevu 96.?

Objavio:

Arsene Lupin

- prije 3 godine u

kolumne

Kao što vam je poznato, u martu ove godine u Bijeljini je obilježeno 20 godina egzodusa Srba iz Sarajeva. Inicijativu i dobar dio organzacije iznijelo je udruženje Prijatelji Ilijaša iz Bijeljine.

Objašnje (premda netačno) da u Semberiji danas živi najviše iseljenih iz Sarajeva pobijedilo je i ona stidljiva ukazivanja da bi takva manifestacija prirodno morala biti održana u Srpskom Sarajevu. Na kraju, što se nisu sami sjetili.

Manifestacija je srećom dobila status od strane najviše vlasti u Srpskoj, pomognuta od strane Vlade i direktno prenošena na RTRS. Vjerujem da nakon toga nema šanse da se opštine Srpskog Sarajeva dozovu „iz mrtvoga sna“, i počnu obilježavati događaj koji je temljeno uticao na nastanak njihovog grada.

Šta bi trebalno naučiti iz bijeljinske premijere? Iako je osnovni motiv dobro zamišljen i izrečen u rečenici „Ideal je zasjenio žrtvu“ bilo je ševrdanja u kojima se svako malo neko vraćao na to šta je u Sarajevu ostalo. Pa se govorilo o kućama, o ognjištima, zgradama, trolejbusima, izletištima, radnim mjestita i drugim površinskim prednostima življenja u velikom gradu. U efektnom govoru Nenad Janković (Nele Karajlić) uporedio je šta se sve u svijetu desilo za 20 godina, istih onih za kojih se nijedan Srbin nije vratio u Sarajevo.

Sam čin napuštanja Sarajeva jedan je od onih koji imaju epske razmjere, i na fizičkom i na emotivnom planu. Nije se više od sto hiljada ljudi pokrenulo, da bi se nekad posle vraćalo. Nije ni po direktivi, nije ni zbog straha. Po nekom mom objašnjenju, presudila je želja da se nakon tri rata konačno podijeli od onih koji su ih tri puta pokušali istrijebiti. Da se zna šta je čije, pa makar mi uzeli slabiji dio.

Iznosim i tezu da Srpska ne bi imala približnu snagu kao sada, da su se izgradila dva srpska društva sa različitim vlastima. Manje, od sarajevskih Srba koji bi bili bliži centralnoj vlasti, i veće srpsko društvo u Srpskoj, koje bi zauzimalo provincijalne dijelove nekadašnje BiH. Ta dva društva imala bi po svojoj poziciji različite interese, a samim tim bi zajednička borba za srpske interese gubila na snazi.

Iako vjerovatno izbor nije bio tako jasno postavljen u svačijoj glavi, iako je odluka bila više nagonska, sarajevski Srbi su žrtvovali svoju imovinu i naslijeđe svojih predaka, i ojačali zajedničku poziciju Srba. Jer prutevi se lako lome jedan po jedan, a teško kad su u čvrstom svežnju.

Da su Srbi skloni kukumakanju, ovaj događaj bi slavljen mnoštvom dobro osmišljenih manifestacija, snimali bi se filmovi, pisale knjige, održavane izložbe, naučno bi se odredio značaj i veličina Egzodusa. I u tom slučaju, lišavanje svake patetike i bavljenja materijalnim bilo bi neophodno. Stoga vrijedi odgovoriti na pitanje iz naslova. Šta smo to ostavili u Sarajevu 96.?

Po mom mišljenju, u pitanju je „samo“ Glavni Grad. A to je mnogo. To nisu zgrade, fakulteti, komunalna služba, stadioni, šetališta… To je onaj skup ljudi koji generacijama dolazi u glavni grad, radi u institucijama najvišeg ranga, koji znaju šta je protokol, koji znaju kako funkcioniše neka služba. Koji znaju kako se vodi muzej i pozorište, znaju kako se pravi film i snima serija, a prije toga kako se bira tema za snimanje. Kako i gdje se pravi spomenik, kako se obilježava neki događaj, i zbog čega. Kako izgleda državna televizija, a ko su ljudi koje ona treba medijski podržati…

Ako pažljivo čitate ovo nabrajanje, jasno je da su to stvari koje nama u Srpskoj , nedostaju, dok u federalnom Sarajevu, koliko god „to nije ono Sarajevo“ mnoge stvari rade bolje nego u nas. Razlika je u tome što su se naši ljudi rasuli po svijetu, nemajući neko stjecište gdje će se okupiti, i raditi svoj posao na polju cijele Srpske. Jer o tome se nije vodilo računa, ponegdje su ti ljudi smetali već uhodanim šemama „gradskih raja“ koje su od „dopisništva postala uredništva“ i svoje novodobijene pozicije su spremne da brane do zadnjeg. Samo da ih zadrže, makar ništa ne napredovalo, jer ako napreduje, oni postaju višak.

Stoga je neizgradnja glavnog grada, ne u vidu zgrada već onog što čini „administrativno, političko i kulturno središte“ jedna od najvećih naših propusta, razlog zašto kao društvo stagniramo. I što to nismo u stanju ni da prepoznamo.

Autor: Marko Šikuljak
Napomena: komentari čitalaca ne predstavljaju ni na koji način stav redakcije portala trebevic.net. Za sadržaj i tačnost komentara čitalaca ne odgovaramo. Sadržaj se pregleda i neprimjereni komentari se ne objavljuju. Portal trebevic.net zadržava pravo brisanja komentara bez najave i bez objašnjenja.

Uslovi komentarisanja: Poštovani, pri objavi komentara molimo Vas za kulturno izražavanje. Administrator neće objaviti komentare koji na bilo koji način vrijeđaju druge po bilo kojoj osnovi ili svojim sadržajem nisu na adekvatnom mjestu.

Redakcija Trebević Info Portala je u slučaju komentara koji izazivaju rasnu, nacionalnu ili vjersku mržnju, te potiču na nasilje dužna obavijestiti nadležne organe o takvom pristiglom komentaru.

Ostavite komentar

Your email address will not be published.