Kako je umro rokenrol u našem gradu ili karta za Sokolac u jednom smjeru

Objavio:

Arsene Lupin

- prije 4 godine u

trebevic.net

Novogodišnji praznici su idealni za rezimiranje ostvarenog, bilo na ličnom ili poslovnom planu, ali i za podsjećanja na neke prethodne praznike. Ljudi vole sjećanja. Dovoljna je jedna izgovorena riječ (ili notifikacija na fb koja nas podsjeća na događaje od prethodnih godina) pa da se oživi sjećanje na neki doživljaj. A doživljaji su uvijek subjektivni…

Ulazimo u posljednji dan 2016. godine koja je po mnogo čemu promijenila svijet koji smo do tad poznavali. Svijet je jednostavno postao manje predvidiv. Lester je uzeo titulu, desili su se Brexit, Tramp, Asad je konačno odnio pobjedu na bojnom polju, a tu pobjedu su pratile migrantska kriza i novi teroristički napadi širom Evrope.

Predvidivost je dosadna, stvara lažni privid sigurnosti i nije dobra za napredak civilizacije. Od svih dočeka, derneka, putovanja, smrzavanja na koncertima, pijanstava…najbolje se sjećam nepredvidivih situacija

Situacija prva– 30. decembar, praznična atmosfera se osjećala na svakom koraku, ali su se  svi nekako čuvali za sutrašnje veče. Sa tom namjerom sam pošao na kafu na kultno mjesto koje se tad još zvalo po američkom zatvoru, a tamo nema struje. Umjesto kafe uzeh pivu, kao i ostatak društva. Bilo je to nakon završetka radnog dana, znači oko 3,4 popodne. Sljedeća scena koje se najjasnije sjećam je 12 sati nakon toga. Stari pankeri goli do pojasa pjevali su neke hrvatske hitiće 80-tih. Sve što se događalo između nestanka struje i nastanka Najnovijih Fosila ne bi opisali ni mnogo veći majstori pisane riječi. Sreća pa tad nisu bili omasovljeni telefoni sa kamerama. Bilo bi ih puno polupanih. Doček sljedeći dan na istom mjestu…ne sjećam ga se najbolje…jednostavno, zasjenilo ga je veče ranije, kao i sve ostale dočeke.

Još nešto, bila je to nekako posljednja bezbrižna godina. Periodizaciju su izmislili istoričari kao kategorizaciju vremena u tačno određene cjeline, a ta noć kada je umro rokenrol bila je granica vjerovanja da je svijet mnogo bolje mjesto nego što on uistinu jeste. Jer kakav  je to svijet gdje nestane struje na par sati, a mi završimo pjevajući smeće od pjesama. Nakon toga je sve krenulo nizbrdo, Ćiri se naručivala Suada, svi smo se počeli debljati, a Krule je počeo da mrša.

Situacija druga-30. na 31. Decembar. Noćni bus iz BG-a. Među putnicima glava drugačija od drugih. Oči i jagodice vuku na stanovnika azijskog kontinenta, boja kože-teško odrediva, pasoš neke od bivših republika SSSR-a pun viza zemalja koje nemaju veze sa našim područjima i ono što je najzanimljivije-karta do Sokoca. Od svega što progovori na jeziku koji ne sliči ni na jedan od nama poznatih, jedino što se može razumjeti je Romanija. Ok, Romanija, Sokolac, ima smisla, ali kad ga čovjek pogleda onako..i nema baš.

Prva granica, čekanje pola sata dok ga policajci provjeravaju. Ko je, šta je, odakle je, kuda i zašto ide. Jedino što su razumjeli je „Romanija, Romanija“. Pustiše ga na kraju. Slijedi sljedeća granica i ponovo: ko je, šta je, odakle je, kuda i zašto ide. Kao i graničari sa druge strane rijeke-koju-treba-popiti, i ovi za divno čudo razumješe „Romanija, Romanija“ pa ga pustiše. I tako u nekom polusnu gledam njegovo sretno lice dok nosa priljubljenog uz staklo gleda pejsaže Han Pijeska i razmišljam ko li Bože njega čeka na Sokocu.

Autobus je ušao u pustu sokolačku stanicu oko 3 ujutru. Napolju je bilo prijatnih -20, a naš junak je izašao sa osmjehom na licu mašući cijelom autobusu. Gledam kroz zaleđeni prozor kako nam i dalje maše i vadi nešto iz torbe i dalje maše..i maše i maše..maše rumunskom zastavicom!

Kao u filmovima Gaja Ričija premotavam situaciju od nekoliko sati ranije gdje ovaj nesretnik dolazi na Autobusku stanicu u BG i na šalteru kaže „Romania“. Gospođa na šalteru ga odmjeri od glave do pete i kaže „Sledeći za Sokolac u 22 časa, zanima vas cena?“

 

Ostavite komentar

Your email address will not be published.

Oglasi

Slider
Slider