Turske muke tek počinju …

Izvor: dnevno

Objavio:

trebevic.net

- prije 2 godine u

Tema

Tandem Rijad – Tel Aviv otvoreno je protiviranski a  briga za turske probleme s Kurdima njima nije prioritet. Izrael podržava pravo Kurda na državnost i godinama održava kontakte s kurdskim političkim strankama na Bliskom istoku

Sjedinjene Američke Države u aprilu namjeravaju da krenu u borbu protiv „Islamske države“ u Siriji i Iraku pri čemu će uključiti i strateške bombardere B-52 sposobne nositi atomske bombe, i zamijeniti bombardere B-1 Lancer koji su se u američke baze povukli još u januaru. B-1 Lancer su korišteni u manje od tri posto ukupnih američkih vojnih operacija na Bliskom istoku.

Istovremeno je republikanac Mac Thornberry, predsjednik američkog kongresnog Odbora za oružane snage, oštro kritikovao zapovjednika američkih vazdušnih snaga za neozbiljan odnos prema ispunjenju svojih obećanja o uništenju „Islamske države“, kao i zbog nepostojanja plana za borbu protiv terorizma. Njemački Focus objavio je i dijelove tajnog izvještaja NATO-a, u kom se govori o jalovom rezultatu avijacije zemalja članica koje učestvuju u borbenim akcijama u Siriji i koje, iako brojnošću nadmašuju ruske avione, za njima jako zaostaju u smislu brojnosti izvršenih napada i preciznosti uništenja terorističkih ciljeva.

S druge strane, u subotu je rusko Ministarstvo odbrane izjavilo kako će na ljeto u Sredozemno more poslati svoj nosač aviona „Admiral Kuznecov“, koji će predvoditi stalnu grupu ruske morske flote u tom području formiranu 2013. godine. Nju čini više od deset brodova koji već učestvuju u vojnim operacijama u Siriji.

Prošle su sedmice na sjeveroistoku Saudijske Arabije počele velike vojne vježbe „Sjeverni grom“, jedne od najvećih na svijetu, u kojim učestvuje oko 150 hiljada vojnika iz više od 20 država, veliki broj vojnih oklopnih vozila, te čak 2540 aviona i 460 helikoptera (ako su te informacije, pristigle iz saudijskog Ministarstva obrane, tačne radi se o koncentraciji vojnih snaga neviđenoj još od Prvog zaljevskog rata i oslobađanja Kuvajta 1991. godine). Vježbe će trajati tri sedmice.

Rusko Ministarstvo obrane objavilo je 1. marta informaciju o održavanju velikih vojnih vježbi u Kaspijskom moru, u kojima će učestvovati više od 50 brodova sa zadacima lansiranja raketa za uništavanje ciljeva u zraku, na vodi i kopnu. Vježbe će trajati 20 dana, a održaće se u sljedeća dva mjeseca.

I konačno, nedavno završeni iranski parlamentarni izbori doveli su do pobjede reformskih snaga nad konzervativnima. Međutim, to nije pobjeda demokratije zapadnog tipa kakvu je priželjkivao Washington. Radi se o pobjedi sadašnjeg reformatorskog predsjednika Rohanija, koja daje vjetar u leđa iranskoj suverenističkoj vanjskoj politici utemeljenoj na zaštiti nacionalnih interesa, a ostavlja prostor za saradnju sa svima (i sa Zapadom). Rezultati izbora su dodatna garancija nastavka donošenja racionalnih političkih poteza, a ne onih zasnovanih na emocijama i vjerskoj isključivosti koja je preovladavala za vrijeme predsjednika Mahmuta Ahmadinedžada. Iran već sada ima veliku ulogu u regiji, a usprkos sankcijama uspio je modernizovati i industrijsku preradu dobijenih energenata, poput one u Južnom Parsu (regija Busher) gdje su izgrađeni savremeni kompleksi za proizvodnju ukapljenog plina i raznih polimera. Država snažno investira u obrazovni sistem, otvara univerzitete te vjerske i znanstveno-istraživačke centre za izučavanje prošlih i savremenih političkih procesa. Na taj način Iran baca ozbiljan geopolitički izazov materijalističkom svjetonazoru zapadnog tipa, razvojem svog duhovno-intelektualnog potencijala. Oko Irana će u narednim godinama biti još puno govora i iznenađenja.

Robert Kennedy: CIA je iskorištavala džihadiste

Kako bi se lakše shvatila etimologija sirijskog sukoba, najbolje će nam poslužiti novinarski članak nećaka bivšega američkog predsjednika, pravnika i publicista Roberta Kennedyja Jr., u američkim novinama Politico. „Naš rat protiv Bashara Assada nije počeo s mirnim građanskim protestima ‘arapskog proljeća’ 2011. godine. On je počeo 2000. godine, kada je Katar predložio izgradnju gasovoda vrijednog 10 milijardi dolara kroz Saudijsku Arabiju, Jordan, Siriju i Tursku”, piše Kennedy.

Taj gasovod osigurao bi sunitskim monarhijama Perzijskog zaljeva prednost na svjetskom gasnom tržištu i osnažio bi Katar kao bliskog američkog saveznika u regiji.

U članku se navodi kako je, štiteći ruske interese, sirijski predsjednik Assad odbio potpisati saglasnost o izgradnji gasovoda te se opredijelio za izgradnju drugog gasovoda, koji bi išao iz Irana u Liban kroz irački i sirijski teritorij, čime bi glavni izvoznik plina za Europu postao šijitski predvodnik Iran, a ne Katar. To se protivilo interesima sunitskog arapskog istoka te su, odmah nakon Assadova odbijanja, obavještajne službe SAD-a, Saudijske Arabije i Izraela počele pripremu za ustanak u Siriji s ciljem Assadova rušenja. Počeli su finansirati opoziciju, a Kennedy prilaže i informacije o tajnim računima.

Tako je CIA poslala šest miliona dolara britanskoj televiziji Barada za izradu sižea u korist svrgavanja Assada sa vlasti. I to sve usprkos tome što je sirijski režim bio puno umjereniji od onih iz sunitskih monarhija. Sirija je bila svjetovna država, s pluralističkom vlašću, Assad se zalagao za liberalizaciju, a nakon terorističkih napada 11. septembra CIA-i je dostavljao i sve neophodne informacije, navodi Kennedy.

U 2013. godini sunitske monarhije, čiji su energetski interesi značajno ugroženi, predložile su Washingtonu pokriti sve rashode ako SAD smijeni sirijskog vođu.

Ustvari, neke od njih su izjavile, ako SAD bude spreman obaviti sav posao, kako smo mi to ranije radili na drugim mjestima (u Iraku), oni će na sebe preuzeti sve rashode”, priznao je i američki državni sekretar John Kerry na saslušanju u Kongresu. Katar, koji je više od svih bio zainteresovan za svrgnuće Assada, investirao je u obuku ustanika tri milijarde dolara i pozvao Pentagon na treniranje boraca na katarskoj teritoriji.

Nezavisno od, u zapadnim medijima, prevladavajuće slike umjerenih arapskih ustanika protiv tiranina Assada, stratezi američke obavještajne službe od samog su početka znali da se služe rukama radikalnih džihadista, koji, vjerovatno, grade za sebe novi islamski kalifat od sunitskih regija Sirije i Iraka”, piše Kennedy.

Slijedeći američke naftne i gasne interese, CIA je iskorištavala džihadiste za smjenu bliskoistočnih režima praktično od svog osnivanja 1947. godine, kaže autor. Američke vlasti smatrale su radikalne religiozne snage perspektivnim protivnikom uticaju Sovjetskog Saveza. Već 1957. SAD je neuspješno pokušala izvršiti državni udar u Siriji i svrgnuti demokratski izabranu vladu, a na tome se nisu zaustavili. Osnivanje “naftne kriminalne organizacije Islamska država” rezultat je duge istorije američke umiješanosti, ističe Kennedy.

Tako je počelo, a gdje smo danas?

Ali strategije i planovi su jedno, a stvarnost ponekad nešto sasvim drugo. U slučaju neuspjeha, strategije se mijenjanju, modificiraju, nadopunjuju, pronalaze se novi politički prioriteti tj. čini se sve da bi se geopolitički porazi od javnosti prikrili.

Danas gotovo sve sile uključene u sirijski sukob govore kako je vojno rješenje nemoguće. Jedina koja na njega još računa je Turska jer eventualnim mirom propadaju njene visokopostavljene strateške ambicije o ulozi regionalnog političkog i vjerskog (sunitskog) hegemona. Ali u novonastalim okolnostima Ankara rat ne može voditi sama i posljednju nadu polaže isključivo u Rijad i njegovu „spremnost“ za vojnu intervenciju protiv Assada.

U međuvremenu Turska na sve načine, kroz kontakte s vođama niza islamističkih oružanih grupa sa sjevera Sirije, nastoji obezvrijediti 27. februara započeto primirje, istovremeno nastavljajući teroristima prikazivati jedinice sirijskih Kurda (YPG), uz povremeno prekogranično granatiranje njihovih položaja koje izvodi turska artiljerija. A kako je u jedinom preostalom – 100 kilometara dugom koridoru između pograničnih gradova Aazaz (čije oslobađanje od strane Kurda sprječava turska artiljerija) i Jarablus nestalo „umjerenih sirijskih snaga“ te ga nadziru džihadisti iz „Jabhat al-Nusre“ i ISIL-a, sirijskim Kurdima (shodno američko-ruskom dogovoru), više niko ne bi smio ometati oslobodilačke akcije za zauzimanje i tog još jedino preostalog okupiranog dijela svoje etničke teritorije.

Kurdofobija Ankare i u Turskoj i u njenom okruženju se nastavlja. Turska se protivi naoružavanju iračkih Kurda i Kurda uključenih u Demokratske snage Sirije (DSS) zajedno s Asirijcima i lokalnim arapskim snagama koje otvoreno podupiru SAD.

Međutim, javno mjenje arapskih zemalja u odnosu na sirijske Kurde značajno se promijenilo, a pokušaj turskih vlasti da za organizaciju terorističkog napada u Ankari 17. februara optuži upravo sirijske Kurde završio je neuspjehom.

I Saudijskoj Arabiji i Kataru sirijsko primirje je dobro došlo za jasniji uvid u konfuzno sirijsko stanje. Saudijci su svjesni propasti njima odane „Vojske osvajanja“ („Jaish al-Fateh“) u regijama Aleppo i Idlib, od koje su se odvojile mnoge frakcije koje sada žele postati „umjerene“ pa čak i sarađuju s kurdskim YPG. A fragmentacija Slobodne sirijske vojske na 60-ak samostalnih brigada ne dopušta Rijadu uspostavu nadzora, dok su „Jabhat al-Nusra“ i „Islamska država“ i formalno osuđene na „uništenje“. A stvarnost ukazuje kako se s te dvije terorističke organizacije na terenu srednje i sjeverne Sirije još jedino bore Kurdi i u manjoj mjeri s njima povezano lokalno asirijsko i arapsko stanovništvo.

I tako je kurdsko-arapski savez (sada vidljiv kroz spomenuti DSS koji, prema pojedinim izvorima, iako vjerovatno pretjeranim, već ima 40 hiljada vojnika) zagolicao interes i samog Rijada, čije je političko vođstvo puno fleksibilnije od onog u Ankari. Za razliku od Turske, za Saudijce takav savez nije nužno negativan. Šta više, može prerasti u svojevrsnu branu od iranske ekspanzije i djelovanja njemu odanih šijitskih grupacija na terenu.

Zbog toga i prebacivanja dvaju vojno-transportnih zrakoplova S-130 saudijskih avijacijskih snaga u tursku bazu „Injirlik“ 23. februara, kao i četiri lovca F-15 tri dana kasnije (s planom proširenja do jedne eskadrile), nisu potpora Rijada intervencionističkim namjerama Ankare (kako se pogrešno nadao predsjednik Erdoğan) već prije svega demonstracija saudijskih mogućnosti u regiji u odnosu na Iran, od kojih je ona o prebacivanju vojnih snaga sjeverno od Sirije sigurno vrlo snažna i uvjerljiva.

Saudijci ne žele u rat bez Amerikanaca

Međutim, Saudijska Arabija nije u položaju otvaranja još jednog fronta, naročito s tolikim nivoom sigurnosnog rizika kakav je Sirija. Ona je neočekivano dugo „zauzeta“ jednogodišnjim krvavim jemenskim ratom, na kojem se Saudijci već de facto „tuku“ s Iranom preko leđa tamošnjih šijta – Huta. Usprkos nesrazmjernoj vojno-tehničkoj nadmoći, apsolutnoj dominaciji u vazduhu i morskoj blokadi jemenskih luka, tamošnji šijiti (čiji broj nadmašuje 10 miliona) veoma su mobilni i motivisani, vojnički dobro obučeni i naoružani, a vojne akcije povremeno prebacuju čak i na saudijsku teritoriju.

Nakon odbijanja Pakistana da njegovi vojnici učestvuju u jemenskom ratu (a što je Rijad očekivao zbog svoje darežljive finansijske pomoći vladi u Islamabadu), već samo pružanja vojne zaštite Saudijcima u slučaju agresije na njihovu državu, Rijad je panično tražio dodatne vojnike ne samo iz arapskih zemalja (osim monarhija Perzijskog zaljeva, tu je još i jedna jedinica marokanskih vojnika – iako službeni Rabat to negira – a Egipat pruža pomoć i podršku isključivo brodovima). Tako se na jemenskom ratištu našla čak i plaćenička jedinica kolumbijskih dobrovoljaca uključena u program američke organizacije Blackwater. Jemenski rat još jednom potvrđuje kako novac i tehnika u borbi ne znače previše u odnosu na ljudski faktor i motivaciju oslonjenu na ideale nacionalne slobode.

Iz tog će razloga Saudijska Arabija u Siriji intervenisati isključivo u slučaju američkog vojnog angažmana, a što je (bar zasad) potpuno isključeno.

Amerikanci će, na užas Ankare, nastaviti podržavati Kurde. Iako je državni sekretar John Kerry pokušao smiriti Erdogana riječima da SAD više ne daje oružje sirijskim Kurdima iz YPG-a, u svom govoru u Kongresu 24. februara Kerry je izjavio, kako je prethodnih mjeseci iračkim Kurdima dostavljeno 65 miliona komada municije, 115 hiljada minobacačkih granata, 60 hiljada protivtenkovskih granata, 56 hiljada granata za ručne protivtenkovske sisteme i 45 hiljada komada lakog pješadijskog naoružanja, pušaka velikog kalibra i protivtenkovskih sistema. Pretpostavlja se da je dio toga sigurno završio u rukama sirijskih Kurda, a osim toga riječ je o službenim brojevima, a oni neslužbeni su sigurno znatno veći.

Znajući za to, Saudijci još uvijek oprezno, ali ipak, iznalaze kanale za približavanje Kurdima. Tako je nedavno u prijestonicu iračkog Kurdistana došao i prvi generalni konzul Saudijskog Kraljevstva, rekavši kako je Rijad spreman pokrenuti dvostrane odnose s Kurdistanom.

Prema pojedinim ruskim izvorima, prošle sedmice aktivirani su kontakti saudijske i izraelske obavještajne službe, u kojima ovi prvi traže pomoć u nalaženju kanala prema sirijskim Kurdima, konkretno – vođama stranke PYD i njihovom vojnom krilu YPG (PYD ima predstavništvo u Moskvi). Javno je poznato kako Izrael pruža podršku Kurdima glede prava na njihovu državnost i godinama održava kontakte s kurdskim političkim strankama na Bliskom istoku.

Naravno da tandem Rijad – Tel Aviv ima otvoreni protiviranski karakter, a da briga za turske probleme s Kurdima njima nije prioritet. Turske muke zapravo tek počinju.

Share on FacebookTweet about this on TwitterShare on Google+Share on LinkedIn
Napomena: komentari čitalaca ne predstavljaju ni na koji način stav redakcije portala trebevic.net. Za sadržaj i tačnost komentara čitalaca ne odgovaramo. Sadržaj se pregleda i neprimjereni komentari se ne objavljuju. Portal trebevic.net zadržava pravo brisanja komentara bez najave i bez objašnjenja.

Uslovi komentarisanja: Poštovani, pri objavi komentara molimo Vas za kulturno izražavanje. Administrator neće objaviti komentare koji na bilo koji način vrijeđaju druge po bilo kojoj osnovi ili svojim sadržajem nisu na adekvatnom mjestu.

Redakcija Trebević Info Portala je u slučaju komentara koji izazivaju rasnu, nacionalnu ili vjersku mržnju, te potiču na nasilje dužna obavijestiti nadležne organe o takvom pristiglom komentaru.

Ostavite komentar

Your email address will not be published.