Nejednakost!!!

Izvor: dragas.biz

Objavio:

trebevic.net

- prije 2 godine u

Tema

Nejednakost nije samo ekonomska kategorija. Nejednakost je prvenstveno etička kategorija. Moralna.

Čovjek koji daje i koji pomaže drugim ljudima nosi odgovornost zajednice u sebi. On je zajednica i ponaša se prema drugim ljudima kao prema samome sebi. Nikada neće ništa učiniti drugim ljudima što ne bi želio da drugi ljudi učine njemu.

Ne radi se tu o nekakvom strahu od Božije kazne, nego o iskonskoj i istinskoj ljubavi prema zajednici i drugom čovjeku. Ako to nemamo onda smo osiromašeni bez obzira na svo ostalo bogatsvo koje imamo.

“Putujući  poslom po svijetu, nikada nisam sjeo u restoran da sam nešto pojedem. Jednostavno, ne mogu da jedem sam. To mi je potpuno besmisleno. Ako nemam društvo, isprazno mi je da sjednem i jedem.

U bogatim državama sam gledao u restoranima ljude koji sami jedu. Meni je to uvijek  tužna slika. Žalosna slika propasti Zapada.

Kada sam upravljao velikim kapitalom Banke početkom devedesetih godina, onda sam od zarade odvajao za pomoć bolnicama, socijalnim ustanovama, ustanovama kulture, crkvi i naučnim ustanovama. Smataro sam da je to moja moralna obaveza prema narodu kome pripadam. Niko me nije primoravao da to radim. Kasnije sam saznao da se to moderno zove – društvena odgovornost. Za sve kompanije koje posluje na tržištu. Uvedena je državna obaveza za one koji nemaju dušu”.

Problem kapitalizma je što nema dušu. Robno novčani odnosi su ubili čovjeka. Neoliberalni kapitalizam je samo ubrzao to ubijanje. Pohlepa za materijalnim dobrima je satrla duhovne potrebe čovjeka.

Nagomilavanje bogatsva, gramzivost i proždrljivost su odraz praznine ljudske duše. Groznica za otimanjem je zarazila najbogatije ljude na planeti. Novi podatak je poražavajući za čovečanstvo koji kaže da samo 62 najbogatija čovjeka na svijetu raspolažu bogatsvom kao 3,5 milijardi ljudi.

Razlika između jednog evra i deset evra, deset evra i sto evra i sto evra i hiljadu evra je mnogo veća, za one koji nemaju sredstava da prežive, nego razlika između jedne i dvije milijarde, deset i sto milijardi evra za one koji su nagomilali tolika bogatstva.

Naš narod bi rekao – ne možeš da spavaš u dva kreveta istovremeno, nego samo u jednom.

Potresna ispovjest holivudskog glumca Morgana Frimana o novcu koga posjeduje na bankarskim računima i usamljenosti u kojoj živi, napušten od svih, najbolji je dokaz gubitka ljubavi i promašenosti života potrošačke civilizacije u kojoj je novac mjerilo svih stvari.

Greška materijalističke civilizacije je počela još u antičkom dobu, koje je napustilo stara učenja baštine o zajednici, jer je antička filosofija u epicentar  mjerila svih stvari postavila čovjeka, umesto da postavi Boga. Tako je čovek dobio mjesto koje mu ne pripada. Umislio je  čovjek da on upravlja svijetom i da se sve u prirodi dešava samo zbog njega. Danas je takav pristup prirodi duboko pogrešan i priroda je počela da se sveti tom nadobudnom i prepotentnom čovjeku, koji se osmjelio da sebe proglasi za  gospodara  prirode.

Uprkos velikom tehničko – tehnološkom razvoju, zahvaljujući kojem savremeni čovjek postaje sve više robotizovan, naročito na početku ulaska u elektronsko doba, strah me je da napišem šta nam se sve sprema, taj naš savremeni čovjek je, budimo iskreni, ostao bliži svom dalekom rođaku neandertalcu, prema intezitetu svojih osjećaja, nego prema robotu, u koga se polako, raznim plastičnim operacijama i lobotomijama, sigurno oblikujemo.

nejednakost

Na svu sreću po tog otuđenog čovjeka, u njemu još uvijek gore upaljene logorske vatre zajednice, bubnaju u ušima uzdrmana srca urođenika u strahu od novoga i nepoznatog, krv im navire u glavu kada se osjećaju povrijeđeni i prevarenima, divljačkim kricima oslobađaju svoju zarobljenu dušu i dlakavim rukama hvataju za guše svojih gospodara, što je sve znak da ljudska priroda nije umrla u tom našem unesrećenom savremenom čovjeku, da ima još uvijek ljudskosti u njemu, da ima života koji ne želi da se robotizuje i da je to dobra platforma za odbranu posljednjeg čovjeka od vječite manipulacije onih koji raspodjeljuju stvorenu vrijednost isključivo u svom sebičnom interesu, koji uzimaju ogromne prihode i ostavljaju većinu ljudi na planeti da žive ispod granice ljudske egzistencije.

Ako je zajednici dobro, dobro je i meni.

To načelo se danas izgubilo u komercijalnoj civilizaciji u odumiranju, gdje je čovjek čovjeku postao roba, gde se robno-novčani odnosi mjere na berzi, gdje je kotacija akcija važnija od međuljudskih odnosa, gde se nagomilavanje i otimanje smatra uspjehom, gdje je pohlepa i proždiranje životni princip i gdje svi akteri osjećaju da im neprekidno pada vrijednost na tržištu, da im život prolazi kroz ruke kao vreli i suvi pjesak, da gube smiso i suštinu postojanja i da se osjećaju bankrotirano jadno, iscrpljeno i razočarano, jer ne pripadju nikome i niko nema više potrebe za njima.

Nezamislivo je da naš daleki predak nagomilava hranu samo za sebe i da gleda kako se pripadnik njegove zajednice muči, kako gladuje, kako ne može da  opstane u životu, nema za liječenje, nema vode i živi kao divlja životinja.

Smisao života u zajednici je da zajednica zaštiti sve svoje pripadnike i da im ubezbjedi približno iste uslove za život.

Nema jednakosti u zajednici. Ljudi nisu jednaki, nego su svi različiti. Svako daje svoj različiti doprinos dobrobiti zajednice. Ali, svi se pridržavaju uspostavljenih moralnih načela koja ne moraju da se pišu i u zakon pretvaraju, koja svako nosi u sebi i brani te moralne principe od samoga sebe.

Ako sam ja vrhunski talentovan da pokrećem privredu, organizujem proizvodnju, izvoz, znam tržišta, poznajem investitore, mogu da zaposlim ljude i mogu da napravim timove istih takvih ljudi, koji vole svoj posao i žele da pomognu zajednicu, zar nije prirodno da radim posao koji znam da radim, umjesto da budem na poslovima koje ne znam da radim i tako pravim štetu zajednici.

To što znam da radim, to je moj doprinos blagostanju zajednice.

Za taj svoj rad ne tražimo da budemo vlasnici zajednice, kako to sve vrijeme rade pokvarene neoliberalne njuške, nego tražimo da budemo vrednovani u zajednici shodno onome što donosimo zajednici.

Kako polazimo od životne filosofije da su duhovne vrijednosti iznad materijalnih vrijednosti i kako dobro znamo da ne možemo istovremeno spavati u dva kreveta, onda je potpuno razumljivo da nećemo grabiti, otimati, varati i prisvajati sve za sebe, praveći od sebe novu oligarhiju u zajednici, nego da ćemo sve raditi isključivo u korist zajednice.

Oni pripadnici zajednice koji nemaju želje ili ne mogu da učestvuju u stvaranju i razvoju zajednice, oni koji danas žive kao sirotinja, beskućnici i prosjaci, oni koji su nesposobni da rade, svi oni će od zajednici dobiti dovoljno za dostojanstven život čovjeka u zajednici. To moraju  da im obezbjede ljudi koji stvaraju nove vrijednosti u zajednici. Tako se u zajednici stvara čvrsto jedinstvo i povjerenje. Tako umjesto bogaćenja privilegovane manjine političkog ološa i tajkuna, imamo bogaćenje čitave zajednice.

U zajednici dobrih ljudi nema siromaštva, manipulacije i špekulacija. Nema eksploatacije i otimanja stvorene vrijednosti. Nema apatije, beznađa, kriminala i razočaranosti. Nema ljudi koji žive životom koji nije dostojan savremenog čovjeka.

U zajednici dobrih ljudi nema jednakosti. Svaki čovjek je osoben na svoj način. Slobodan je da bira svoj odnos prema zajednici. Slobodan je da nađe svoje mjesto u zajednici. Niko ga ne sputava i niko ga ne prisiljva. Na osnovu svoje volje, želje i truda će ostvariti svoje učešće u dobrobiti zajednice.

Blagorodna je zajednica gdje je zdravstvo  i školstvo besplatno. To je civilizacijsko dostignuće našeg doba. Zajednica obezbjeđuje osnovni paket zdravstvene zaštite za sve ljude u zajednici. Ko hoće nešto posebno, mora da plati.

Školstvo je besplatno jer zajednica ulaže u znanje svojih ljudi. Obrazovaniji i učeniji ljudi više doprinose dobrobiti zajednice. Ulaganje u obrazovanje ljudi se vraća samoj zajednici. Lakše se živi u zajednici kulturnih i prosvećenih ljudi.

Socijalnih velikih raslojavanja nema u zajednici. Oni koji hoće više da imaju, koji hoće svojim radom da zarade, dobijaju priliku da se iskažu, ali ne na štetu onih koji te sposobnosti ili želje nemaju. Zajednica stvara uslove da ljudi u njoj slobodno stvaraju blagostanje. Mudri ljudi, koji upravljaju zajednicom, prave takve slobodne odnose u kojima otvaraju mogućnosti da oni koji hoće više i koji mogu više to ostvaruju, dok štiti one koji ne mogu ili ne žele. Tako se stvara stabilost u zajednici. Nema socijalnog kriminala, jer zajednica teži blagostanju.

To je prvi korak na putu ka stvaranja HUMANIZMA. Društva u kome će čovjekov duh pobjediti materijalni svijet.

Share on FacebookTweet about this on TwitterShare on Google+Share on LinkedIn
Napomena: komentari čitalaca ne predstavljaju ni na koji način stav redakcije portala trebevic.net. Za sadržaj i tačnost komentara čitalaca ne odgovaramo. Sadržaj se pregleda i neprimjereni komentari se ne objavljuju. Portal trebevic.net zadržava pravo brisanja komentara bez najave i bez objašnjenja.

Uslovi komentarisanja: Poštovani, pri objavi komentara molimo Vas za kulturno izražavanje. Administrator neće objaviti komentare koji na bilo koji način vrijeđaju druge po bilo kojoj osnovi ili svojim sadržajem nisu na adekvatnom mjestu.

Redakcija Trebević Info Portala je u slučaju komentara koji izazivaju rasnu, nacionalnu ili vjersku mržnju, te potiču na nasilje dužna obavijestiti nadležne organe o takvom pristiglom komentaru.
  1. odlican tekst. to je ta prica koju smo proputili da ispricamo svima oko sebe. na zalost mnogi ne razumiju i tu su samo da bi oteli a ne da bi dali …

Ostavite komentar

Your email address will not be published.