Kapitalizam nemilosrdno ubija, ali otpor mladih ljudi raste iz dana u dan

Izvor: advance.hr

Objavio:

trebevic.net

- prije 5 mjeseci u

Tema

Gotovo svima je danas jasno da se nešto u postojećem sistemu mora promijeniti. U nekim boljim ekonomskim vremenima to je takođe mnogima bilo jasno, ali, tada je oko njih egzistiralo sasvim dovoljno onih kojima status quo nije bio mrzak, štaviše, naučili su živjeti s njim. Danas je međutim broj nezadovoljnih toliko narastao da postojeći model, ne samo bez revolucije nego i bez reformi, zagovara tek jedna mala manjina.

Ne tako davno na snazi je bio stav da ćemo od sada, pa u plus beskonačno, živjeti i umirati isključivo unutar kapitalističkog sistema, jer alternative su poražene, pokopane i polako zaboravljene.

Tako to i biva u periodima kada se kapitalistički status quo sviđa većini, ali u takvom periodu više definitivno nismo.

Anketa provedena prošle godine u Britaniji, koju je objavio list The Independent, otkriva kako većina britanske javnosti, vjerovali ili ne, smatra da je socijalizam bolji model od kapitalizma – konkretno njih 36% ima pozitivan stav prema socijalizmu dok njih 33% ima pozitivan stav prema kapitalizmu.

Može se reći kako ovo i nije neka velika razlika, ali ako te rezultate stavimo u kontekst vremena, u kontekst navodno post-socijalističkog svijeta onda su ti rezultati itekako intrigantni.

Kako stvari stoje po tom pitanju u “kapitalističkoj Meki”, SAD-u? Postoje neke ankete koje sugerišu kako mladi više preferiraju socijalizam od kapitalizma, ali to zvuči malo neuvjerljivo – ipak govorimo o SAD-u. Međutim, konkretne brojke takođe su intrigantne.

Kao studiju za razmatranje uzet ćemo onu koju je proveo Harvard University – riječ je o anketi koja je provedena na mladim ljudima između 18 i 29 godina. Njih čak 51% ne podržava kapitalizam dok ih 42% podržava. Što se socijalizma tiče, 33% ispitanika preferira socijalizam umjesto kapitalizma.

Naravno, jasno je kako termini “socijalizam” i “kapitalizam” ne znače za mlade ljude isto što su značili prije nekoliko desetljeća. Ne čudi stoga da su njihovi roditelji, koji su odrastali u hladnoratskom vremenu, doživljavali kapitalizam primarno kao otpor prema SSSR-u što apsolutno nije definicija kapitalizma.

Njihova djeca, današnji mladi ljudi, puno bolje znaju šta je kapitalizam. Ne samo da nisu zatrovani retorikom iz doba Hladnog rata već su i taj kapitalizam, u pravom smislu te riječi, osjetili na svojim leđima daleko snažnije nego njihovi roditelji.

Kapitalizam je izašao iz krize 2008. kao što je i žrtva teške saobraćajne nesreće izašla iz udesa – jeste živ, ali teško oštećen.

Kapitalizam je preživio “rastapanje” koje mu se dogodilo na jedan jedini način koji je i mogao – da su se na njega hitno stavili veliki flasteri u vidu državne pomoći korporacijama koje su bile “prevelike da bi propale” i udaranjem nemilosrdnih mjera protiv radničke klase koja je tada širom Zapadnog svijeta morala spašavati posrnuli model svojim znojem i svojim odricanjem.

Čak i list Forbes, jedno od ključnih neslužbenih glasila kapitalističke ideologije, 2014. objavio je rezultate studije (koju je proveo British Journal of Psychiatry) u kojoj se ističe kako je u periodu od 2008. do 2010. oko 10,000 samoubistava direktno vezano uz kapitalističku krizu koja je tada izbila.

Mogli bismo zaključiti kako su ovo vjerojatno konzervativne procjene, imajući izvor u vidu. Izvor s drugog kraja spektra – list Liberation News, službeno online oružje američke komunističke stranke PSL (Party for Socialism and Liberation) navodi rezultate drugih studija koje otkrivaju kako se svake godine čak 45,000 ljudi ubije zbog nezaposlenosti i drugih problema kapitalističke ekonomije.

Čak i ako se složimo da su realne brojke negdje između ova dva suprotna spektra, i dalje govorimo o zastrašujućim podacima.

Dakako, smrt i samoubistvo su zadnji udarci, ovdje nismo ni spomenuli degradaciju kvalitete života koja se događa u periodima kapitalističkih kriza.

Razloga je mnogo zbog kojih mladi ljudi na Zapadu sve više i više preziru kapitalizam, a ti animoziteti mnoge od njih vode prema traganju za alternativama.

Kao i kod svake bolesti, mnogi ljudi ponuditi će mnoge alternativne lijekove – za glavobolju možda neki egzotični čaj, usmjeravanje prema pozitivnim mislima ili stoj na glavi(?), međutim, u traganju za što učinkovitijim rješenjem osoba s glavoboljom vjerojatno će prije ili kasnije naići na Aspirin. Slična stvar se događa i kod kritike kapitalizma – koliko god određene političke i ne-političke skupine kreativno i manje kreativno nudile rješenja, većina će na kraju ipak nabasati na neke koncepte socijalizma.

Dakako, kao što ni kapitalizam današnjoj generaciji ne znači isto što i kapitalizam onoj prethodnoj, isto vrijedi i za socijalizam.

Neke vrste socijalizma su definitivno za nama, baš kao i kapitalizma – prošli su dani, barem na Zapadu, radnika koji su strepili na pokretnoj traci što će biti s njihovim životima ako ih poslodavac otpusti, danas strepe u nekim drugim ambijentima.

Isto tako za nama su i dani kada se socijalizam vezivao uz duge monologe, kultove ličnosti, brutalnu lojalnost partiji itd. Naravno, ima onih koji smatraju da baš takav socijalizam treba ponovno izvući iz ropotarnice povijesti i dati mu drugu šansu, ali tu šansu dobiti neće – umjesto toga šansu za socijalizam mogu stvoriti nove generacije kritične prema kapitalizmu, uzimajući od prethodnih socijalističkih modela ono uspješno i dobro, odbacujući pogrešno i apsurdno.

To ne znači da ponovno živimo u eri revolucionarnog socijalizma, bar ne još – socijalistički duh, dotični bauk, kojeg pronalazimo u gore navedenim brojkama nešto je sasvim drugo, umjerenije i znatno manje radikalno. No, ako pozivi na reforme budu odbačeni, revolucionarni periodi mogli bi se vratiti natrag po čistoj inerciji.

Međutim, koje su centralne ideje uvođenja socijalističkih aspekata u današnje surovo kapitalističko društvo? Ono o čemu se u zadnje vrijeme možda i najviše govori je koncept radničke samouprave, odnosno radničkih kooperacija. Jedan od značajnih zagovornika tih ideja je američki profesor Richard D. Wolff koji smatra da bi radničko samoupravljačka poduzeća trebala poslovati unutar aktuelnog sistema.

To je zanimljiv koncept, ali teško održiv zbog činjenice da radnici ne posjeduju kapital, što znači da bi država morala radnicima osigurati inicijalni kapital – što je nemoguće jer država je pod kontrolom kapitalističke, a ne radničke klase.

Ipak, i to je pozitivan pomak, ako ništa drugo mladi ljudi će se zainteresovati za jednu kvalitetnu ideju koja u svojoj teoriji ne samo da rješava problem radničke eksploatacije već i važno pitanje ekologije (zašto bi radnici trovali vlastitu okolinu gdje moraju živjeti oni i njihova djeca?)

Neizvedivost dobrih alternativa smanjuje prostor za socijalističke reforme, a ljude koji znaju da su one nužne natjerat će da razmišljaju dalje.

Demokratija? Da ju je predati u ruke mladih ljudi već bi socijalizam vladao cijelim Zapadnim svijetom. Iz toga jasno proizlazi kako demokratija ima i generacijskih problema.

Nedavno u Francuskoj je pobjedu odnio tipični predstavnik kapitalističke klase, bivši bankar Goldman Sachsa, Emmanuel Macron, ali definitivno ne zahvaljujući mladim ljudima, štaviše, on je bio na njihovom tek trećem mjestu.

U prvom krugu samo 18% mladih, između 18 i 24 godine, glasalo je za Macrona, više od njih glasalo je za Le Pen (koja je naširoko zavodila ljude pro-radničkom retorikom iako je kandidatkinja desnice), 21%, dok je najveći broj glasova mladih ljudi, čak 30% osvojio anti-kapitalistički kandidat, ljevičar Jean-Luc Melenchon.

Današnje mlade generacije, današnji milenijalci, neće se pretvoriti u sutrašnje olinjale buržuje koji će slaviti pobjedu njihovog zlatnog dečka Emmanuela – neće se pretvoriti u njih čak ni da žele, jer im sistem to neće dozvoliti. Život koji danas vode mladi milenijalci, koji nije lak i nije prema njima pošten, bivat će samo još teži i okrutniji, a to će formirati njihove političke stavove koji će postajati sve radikalniji, možda lijevo, možda desno, ali pro-kapitalistički biti sigurno neće.

I pored velikog zamaha desnice, koja je okupirala prostor koji je tradicionalno pripadao ljevičarima (jer su se ti isti ljevičari prodali kapitalističkim blagodatima socijal-demokratije), izgleda kako se situacija stabilizira, desnica, na valu pro-radničke retorike, nije ostvarila šokantne pobjede ni u Francuskoj ni u Holandiji, a to znači samo jedno – vrijeme je da ljevica, nova socijalistička i anti-kapitalistička ljevica, zauzme natrag teritoriju koja joj pripada.

Share on FacebookTweet about this on TwitterShare on Google+Share on LinkedIn
Napomena: komentari čitalaca ne predstavljaju ni na koji način stav redakcije portala trebevic.net. Za sadržaj i tačnost komentara čitalaca ne odgovaramo. Sadržaj se pregleda i neprimjereni komentari se ne objavljuju. Portal trebevic.net zadržava pravo brisanja komentara bez najave i bez objašnjenja.

Uslovi komentarisanja: Poštovani, pri objavi komentara molimo Vas za kulturno izražavanje. Administrator neće objaviti komentare koji na bilo koji način vrijeđaju druge po bilo kojoj osnovi ili svojim sadržajem nisu na adekvatnom mjestu.

Redakcija Trebević Info Portala je u slučaju komentara koji izazivaju rasnu, nacionalnu ili vjersku mržnju, te potiču na nasilje dužna obavijestiti nadležne organe o takvom pristiglom komentaru.

Ostavite komentar

Your email address will not be published.