Otkucava vrijeme starih zanata

Objavio:

kolumne

- prije 4 mjeseci u

Sanja Vasković

Koji je krajnji cilj i svrha današnjeg društva? Potrošnja. I ono malo novca što mukotrpno čovjek zaradi, potrošiće u nekom od brojnih tržnih centara koji niču na mjestima gdje su nekada bile fabrike. Ipak, dobro je kad ljudi imaju posao jer većina mladih danas, iako su završili fakultet, vrijeme provode po kafanama. Tako da je, nama mladima, najveći problem odlučiti se u koju kafanu otići, a da nas tamo ne znaju, jer nema veze što nema novca za druge stvari – za kafu se uvijek mora naći, takva je naša filozofija. I tako, udara nas kolektivna apatija.

Dangubimo, imamo gdje potrošiti pare, ali ih nemamo gdje zaraditi. I ne shvatamo koliki atak na našu svijest pravi potrošačko društvo kada ličnu sreću čovjek dostiže konzumiranjem i kada stvarima koje posjedujemo želimo postići društveni status, umjesto nekim drugim kvalitetima. Naime, u SAD je provedeno jedno istraživanje od strane kompanije „Progresiv“ gdje je skoro polovina od ispitanih oženjenih Amerikanaca (45 %) reklo da im je automobil najvažnija stvar na svijetu. Samo 6% je odgovorilo da su im djeca najvažnija, a 10 % je navelo svog bračnog druga.

Veliki broj genijalnih izuma mnogo je olakšao život ljudima, ali savremeni čovjek plaća danak tom zadovoljstvu. Svi bismo voljeli imati robota koji bi obavljao kućne poslove umjesto nas, ali taj robot bi ubrzo mogao i početi misliti umjesto nas. Sitna proizvodnja nestaje, čovjeka su odavno zamijenile mašine, ali hajde da se na tren vratimo vijekovima unazad i zaronimo u malu mrežu uskih sokaka i ćorsokaka na Baščaršiji gdje su bili dućani u kojima je bila roba svih zanata.

Priozvodnja i trgovina su nekada bili načini preživljavanja, a ne svrha života. Koliko je samo priča utkano u svaki popločani kamen uličica!? Zna se da je u Sarajevu u 18. vijeku bilo 31 zanatskih i 10 trgovačkih esnafa. Pomenućemo samo neke: sarači (kožari), zildžije(zvonari), kovači, pećari, tufekčije (puškari), dogramdžije(tesari), ipekčije (svilari), mlinarisamardžijemumdžije (svjećari), bičakčije (nožari), taščije (klesari), aščije(kuvari), šajkačije (sukno), sapundžije, nedžari (stolari)… Sigurna sam da za mnoge od zanata i niste čuli, ali vam zvuče poznato po prezimenima koja su očuvala zanimanja naših predaka. Šarenilo proizvoda, svaki ručno izrađeni i svaki krajcar mukom zarađen. Teško je bilo valjano izrađivati određene proizvode, zato su se priče o vrijednim zanatlijama daleko čule. Radnici koji su bili izloženi visokim temperaturama oblačili su mokra kožna odijela, zamotavali lice pri radu, a ako bi se odijela osušila prije završenog posla, polivali bi ih vodom. Kako li je bilo bozadžiji ljeti da tegli mesingano suđe oko pasa i u ruci, i da viče čaršijom: „Vruć salep vrije, dušu grije“. Hamali su zarađivali prenoseći teret na biciklima ili trociklima, ali i noseći ga na rukama . Kažu da su bili tu za sve – ako zatreba klavir, da ga odnesu na 12. sprat novogradnje. Ovim radnicima je i carska svita odavala počast za mukom zarađen dinar, jer pričalo se da su se i sultani zaustavljali kada naiđu na hamale i puštali ih da prođu. Na Baščaršiji ste mogli vidjeti trgovce iz svih krajeva zemlje koji su karavanima hodili po nesigurnom Balkanu. Osim sebe, trebalo je nahraniti i napojiti konje koji su im bili najčešći saputnici, ali i obuti ih, a za potkivanje konja brinuli su se majstori koji su se zvali nalbati. Valjalo se spuštati bosanskim i hercegovačkim krajolicima, stići i uteći, i kupca sačekati. Neki su imali svoje dućane sa izloženom robom čiji izlozi nisu imali stakla, što nije ni bilo loše ljeti, ali sarajevske kiše su hladne i dosadne. Drugi su sjedili na tronošcima ili na zemlji. Neke prodavnice su se sastojale od sepeta i trgovaca koji čekaju, nude i mjerkaju kupce sa zembiljom. Nisu svi zarađivali čekajući, nekad je bilo potrebno hoditi čaršijom i tražiti kupca. A moglo se po želji, kako je to bio slučaj u dućanu meke robe, dok se čekala mušterija sjedeći i pletući, po momku poslati i kući nekoliko topova platna, svile, somota da bi se žene u miru odlučile za proizvod. Preradom pamuka, nalaganjem jorgana, debelih anterija i gornjih odjevnih predmeta bavili su se halači . A ovdje ste mogli vidjeti čitave modne revije različitih narodnih nošnji. Šetajući uskim sokacima naišli biste i na prodavača slatkiša, kojeg su posebno dječica mjerkala, ali i na testeraša koji čeka da ga neko zovne da mu izreže drva, a pored njega grupu svirača koja mu čekanje i brige odagna pjesmom. Kraj oglasnog stuba sigurno biste sreli hamale koji stoje i nude svoje usluge. Možda je među njima negdje i nosač Isaka Samokovlije.

Neka vas ne omete kuckanje vrijednih kazandžija koji su pravili kuhinjsko posuđe od bakra: tepsije, džezve, tave , ćase, đevđire, mangale. Rudnici bakra u Srebrenici i Foči u srednjem vijeku uticali su na to da se bakreno posuđe, koje su u Bosnu donijeli Turci, zadrži i udomaći kod naroda. U feudalnim zamkovima pili su i jeli iz srebrnog i zlatnog suđa koje se susreće i kod plemića Sandalja Hranića i Stjepana Vukčića Kosače. Presvlačenjem kalajem bakrenog posuđa nastao je kalajdžijski zanat. Bakreno suđe, kalajisano ili ne, nalazilo je svoje kupce na svakom koraku, jer valjalo je spremati hranu na vatri, bilo u gradskoj mahali ili na selu. Tu su i limari sa svojim šporetima u kojima se, hvalili su se, najbolje peku zeljanica i sirnica, tu su i njihovi oluci, solunari, šiš za prženje kafe. A za one kojima su trebali predmeti od drveta, tu je bila stolarska radnja sa prodajom ukrasnih drvenih potrepština, pa kutlača, oklagija, vješalica, tronožaca, preslica. Grnčari su pravili lonce, saksije, ibrike… Bičakčije su pravili i ukrašavali noževe, a kulukčije sablje. Postojalo je mnogo vrsnih zanatlija o kojima su se pričale priče po čaršiji. Svaki od različitih zanata ima svoju ispovijest, a čaršija je bila jedan živ organizam . Ako malo dublje zavirite, naići ćete na radnju sa spravom za češljanje vune. Uz čistu vunu mogli ste kupiti rukom izrađene vunene umjetnine sarajevske okoline, od zabačenih sela Bjelašnice do onih sa Romanije, Jahorine, Trebevića. Naše bake još uvijek pletu čarape, ali nakon njih i ovaj zanat će polako da izumre.

Tu se trgovalo, kafenisalo,eglenisalo (razgovaralo) i sevdalisalo. Hiljade i hiljade različitih živopisnih slika nastajalo je svakog dana. Novinar Emil Džouzef Dilon prije stotinjak godina zapisao je:

“ Ni u jednoj drugoj zemlji nije kupovanje tako divna razonoda. Trgovac vam uglađeno mahne u znak srdačne dobrodošlice, prostre mali ćilim da sjednete pored njega, nudi vam beskrajne šoljice crne, gorke moke i priča ugodno o svemu osim o poslu. On vam diskretno stavlja do znanja da uživa u vašem društvu i nije mu ni na kraj pameti da pominje prljavu dobit. A kada vi potegnete pitanje namjeravane kupovine, on se ne žuri da o njoj razgovara i tokom kratkog pregovaranja nikada ne pokaže ni traga žurbe, ni najmanje želje da proda, ili bilo kakav znak one trgovačke nervoze karakteristične za poslovne ljude sa Zapada.“

Dakle, razgovor i druženje sa drugim ljudima pričinjavali su nekada čovjeku zadovoljstvo, a ne samo konzumiranje. Pričalo se da je postojao običaj da onaj kome posao ne ide baš najbolje, pozove prijatelje kući na kafu, od kojih svako od njih kad krene ostavi nešto novca na mjestu gdje je sjedio. Ako posao krene opet, gazda će vratiti, ako ne, halal mu bilo. (Danas, nažalost, doze krvi su počele da se prodaju, a ne daju).

Različitih roba, zanata, kultura, ljudi, sve ste mogli naći na jednom mjestu. Svaka ulica na Baščaršiji dobijala je ime po nekom zanatu. Sarački zanat je bio jedan od najznačajnijih. Saračke umjetnine nastajale su vještinom rezanja i šivenja kože i bojenja kože određenim bojama. Vremenom su se iz ovog zanat izdvojili novi: opančarski, čizmadžijski, papučarski, kundurdžijski. Za procvat kožarskih zanata brinuli su se trgovci kožom koji su je dovlačili iz Carigrada, Skadra, Mostara. Najčešće je konjska oprema izrađivana kod saračkih majstora. Nastajale su tako uzde, bisage, hurče, kubure, čile… Za ulicu nazvanu po ovom zanatu vrijedila je uzrečica“ U Pariz ja otić’- ja ne otić’, a valja kroz Sarače proći“.

Kladim se da niste znali da je postojalo 11 vrsta veličina opanaka: karšumići (najmanji), mačorići, mali srednji i veliki u testetu, ispod ženski, ženski, mali ulojci, batala i preko batala. Ovdašnje bravadžije pročule su se po poznatim dubrovačkim bravama koje su izrađivali.

Da, zamalo da zaboravim u svemu tome da pomenem kafanu. Danas se gost čeka u kafani, a nekad je nužno bilo tražiti gosta i hoditi čaršijom da bi se prodali čaša limunade, boze, salepa. Moramo pomenuti i kantardžije koji su uredno bilježili rezultate berbe šljiva. Bez njih i šljivovice teško je tumačiti Bosnu i njene naravi. Čak je i prvi ruski sarajevski konzul govorio o običaju naših predaka da se napiju šljivovice uz jelo. Za razliku od starih zanata koji nisu sačuvani ovaj običaj se, hvala Bogu, očuvao. Za kafanu se znalo da se u njoj pije isključivo kafa, sok ili čaj, ali ne i alkohol. Zanimljiva je priča o kafani „Indeks“. Kako samo ime govori, gosti su bili uglavnom studenti. Na zidu kafane stajala je napomena da onaj koji pokaže desetku u indeksu dobivenu toga dana biva besplatno poslužen. (Danas bi nam ovi sa privatnih fakulteta sve popili.) Koliko se samo zaborava nataložili nad svim ovim zanimanjima koja vremenom sve više izumiru. Stare zanatske proizvode zamijenili su fabrički. Kovanjem, šivenjem, izlivanjem, kuckanjem, popravljenjem, rezanjem, ne može se više za život zaraditi. Naš sagovornik Milenko i pored savremenih načina gubljenja vremena (interneta a posebno društvenih mreža) nađe vremena za svoj hobi, a to je izrađivanje različitih predmeta od drveta. Prije ovog ,kako ga naziva, „drvenog“ hobija Milenko je svirao u bendu koji je još jedan od načina oslobađanja od svakodnevnog stresa. Kaže: „Za drvo sam se odlučio iz prostog razloga što živimo okruženi šumama. Drvo za razliku od ljudi, ne vara, ne laže, ne krade nego ti pruža nebrojene mogućnosti, uz nešto alata i kakve takve obuke, u kreativnom izražavanju. Kad se kaže hobi ljudi obično misle da se radi o nekoj vrsti igre, ali ovo je mukotrpan rad i učenje kao i u svemu ostalom, i posao koji naravno, ne možete da radite ako ga ne volite i ako vas ne ispunjava. Ako ne brojimo veće firme stolari su kod nas manje-više majstori koji izrađuju vrata, prozore, štokove, a ja se baziram na neka drugačija riješenja u pogledu dizajna i funkcionalnosti“.

Milenko kaže da je teško naći sve alate koji su potrebni jednom stolaru a on se snalazi na razne načine, od e-bay kupovine do izrađivanja alata u nekoj tokarskoj radionici. Osvrnuo se i na današnje potrošačko društvo pa dodaje: „Potrošački način života koji nam je nametnut od strane Zapada ubija male poslove. Npr. prije stotinjak godina ako je nekome trebala kaca odeš kod pintera i naručiš kacu određenih dimenzija. Sigurno je da su te stare kace kvalitetnije od današnjih, jer danas sve ima svoj tačno određen rok trajanja, dok te stare kvalitetnije stvari još uvijek funkcionišu. Apsurdno je da danas kupujemo plastične kace. Hiperprodukcijom je sve postalo dostupno svima, što je automatski uticalo na kvalitet proizvoda. Naravno da ima kvaliteta, ali on se skupo plaća.“ Danas se sve svodi na novac, zaključuje naš sagovornik, i dodaje da to kod njega nije slučaj jer se zadovolji pohvalama na račun nekog stolarskog proizvoda koji je sam izradio.

Ako zanati polako izumiru jer ne uspijevaju održati bitku sa savremenim dobom, neka barem ostaju priče o njima i majstorima da se još uvijek prepričavaju po našim mahalama…

Napomena: komentari čitalaca ne predstavljaju ni na koji način stav redakcije portala trebevic.net. Za sadržaj i tačnost komentara čitalaca ne odgovaramo. Sadržaj se pregleda i neprimjereni komentari se ne objavljuju. Portal trebevic.net zadržava pravo brisanja komentara bez najave i bez objašnjenja.

Uslovi komentarisanja: Poštovani, pri objavi komentara molimo Vas za kulturno izražavanje. Administrator neće objaviti komentare koji na bilo koji način vrijeđaju druge po bilo kojoj osnovi ili svojim sadržajem nisu na adekvatnom mjestu.

Redakcija Trebević Info Portala je u slučaju komentara koji izazivaju rasnu, nacionalnu ili vjersku mržnju, te potiču na nasilje dužna obavijestiti nadležne organe o takvom pristiglom komentaru.

Ostavite komentar

Your email address will not be published.