Strijelac kažnjava grešku (12 žigosanih-priča treća)

Izvor: Željko Pržulj/arhiva

Objavio:

trebevic.net

- prije 1 godina u

Retro Grad

Godine 1947. u selu Unkovići kod Sarajeva rodio se Vojislav Vujičić Vojvoda. Nadimak je dobio mnogo godina kasnije, ali je zaslužio da ga nosi čitav život, do smrti i dalje. Čim je malo odrastao počeo je javno da ispoljava svoje srpsko porijeklo. Tih godina to baš i nije u modi ( a kad jeste) pa ga predstavnici vlasti zbog njegovih viceva i pjesama o „najvećem  sinu naših naroda i narodnosti“ često pozivaju na „informativne razgovore“.

Hapšenja, zatvori, batinjanja, ostavljaju trag na Vojvodinom zdravlju, ali on na to ne haje i tjera po svome. Na Trojčindan, ispred Blažujske crkve, Vojvoda kolo vodi, a na Vidovdan, povodom 600 godina Kosovske bitke, srpski barjak nosi od Sarajeva do Gazimestana i nazad. A kad se zarati u Krajini, u prvoj grupi dobrovoljaca iz Sarajeva, septembra 1991. bio je i Vojvoda.

Vojislav Vujičić

Komandir voda u Pakracu, Borovu, Vukovaru predvodio je svoje momke i ličnim primjerom im pokazivao „kako se bori za pravoslavlje“. Na čišćenju, Trpinjskom cestom, centrom ide Vojvodin vod, ojačan jednim tenkom. Akcija rutinski teče. Tenk ispali granatu, prošara malo PAM-om i onda Vojvoda i njegovi momci upadaju, čiste i idu dalje. Na kraju Trpinjske ceste vide da ni lijevo ni desno krilo nisu krenuli sa početnih položaja i onda je ona pucnjava, što se čula ustvari ustaška. Ustaše su ih pustile da uđu u zamku i sada ih polako opkoljavaju. Njihove granate već padaju po srpskim dobrovoljcima. Vojvoda naređuje brzo povlačenje putem kojim su došli, jer obruč još nije sasvim zatvoren. Momci se već disciplinovano izvlače, kad posada tenka, uspaničena i preplašena da će ostati sama, poče da se okreće u krug i puca nasumice. A onda mrak, najgušća tama.

Kad se Vojvoda probudio, ležao je u somborskoj bolnici, bez trećine pluća. Bio je invalid u nogu. Nikad nije saznao kako se tu našao. Narednih dana traje oporavak dobrovoljaca JNA, ali pod neobjašnjivim okolnostima neki ranjenici i umiru. Vojvodi je najsumnjiviji jedan doktor, Hrvat. Nikome ne povjerava svoje sumnje, ali nijemo odbija doktorov tretman i čim mu se ukazala prilika telefonira, naziva porodicukoja već danima ništa o njemu ne zna.

U Somboru sam u bolnici. Dođite odmah po mene!

U Sarajevu se brat Boro i žena Kova odmah spremaju na put i na Vojvodin izričit zahtjev i potpis, otpuštaju ga iz bolnice, na kućno liječenje. Pričalo se da je par dana kasnije doktor pobjegao u Hrvatsku. Kod kuće se Vojvoda u sopstvenoj režiji liječi, ali mu komšije muslimani i Hrvat, a i po neki Srbi, ne daju mira. Zovu telefonom u kasne sate i prijete, psuju majku četničku i puštaju „Ilijahu i Kasidu“. Vojvoda bi se žalio, ali kome kad su predsjednik opštine i načelnik CJB muslimani, SDA, zato on ženu obučava da koristi lično naoružanje i čeka da bar malo prizdravi.

Taman kada je prizdravio gine onaj svat na Baščaršiji, i Srbi prvi put blokiraju i parališu Sarajevo. Vojvoda je na barikadi, na Ilidži, koja već miriše na probuđeno srpstvo. Sve se to završava kako se već završava, i opet se neki lažni mir i felerično bratstvo i jedinstvo vraćaju u ukleti grad. Mongo i njegova ekipa proglašavaju Ilidžu srpskom, a Vojvoda im se odmah priključuje. Sa momcima iz ilidžanskog Osijeka obezbjeđuju zgradu opštine. Uporno nagovara brata Boru koji živi na Dobrinji, da sa porodicom pređe kod njega na Vraca.

-Nećemo umrijeti od gladi. Šta budemo mi jeli i vi ćete.

Ali ovaj kao i većina knjigom osakaćenih ljudi, ne vjeruje da će biti rata. I vjeruje komšijama i demokratiji Alije Izetbegovića, i ostaje u Dobrinji.

Prvi muslimansko- hrvatski napad Vojvodu zatiče kod kuće. Kada je TV video  da  su ustaše došle skoro  u sam centar Ilidže, sa sedamdesetogodišnjim ocem Jovom trči da pomogne prvim braniocima. Sve TV stanice su, prije nego što su muslimani ranili snimatelja BBC, zabilježile su kako se stari Jovo jednom rukom oslanja na starački štap a u drugoj nosi pušku M-48, kako, zatim ispred hotela „Srbija“ spušta štap na zemlju, kleči na desno koljeno i neutrališe muslimanskog snajperistu na zgradi Instituta za rehabilitaciju.

Za to vrijeme Vojvoda koristi svoje ratno iskustvo i branioce raspoređuje kako najefikasnije neprijatelja da zaustave. U tome uspijevaju, a poslije podne, kada stižu momci iz Vojkovića, i major Despotović, sa oklopnom četom iz Lukavice, svi zajedno, vraćaju muslimane tamo odakle su pošli. Poslije ovoga napada Vojvoda ostaje tu na položaju, zbog posljedica krajiškog ranjavanja ne može sa momcima sa Ilidže da ide u akciju čišćenja i oslobođenja, ali savjesno obavlja svoju dužnost komandira odbrane u parku iza hotela Hercegovina. Po glavi mu se vrzma plan kako da napadne na Dobrinju i izvuče naivnog brata. Sve naredne napade Vojvodni momci su kao uostalom, i sva Ilidža, spremno dočekivali. Posle njih na ulicama su ostajali samo muslimani koji nisu imali dovoljno sreće.

A onda osvanu i taj 20. juni 1992, srpski napad na Dobrinju. Zbog provale napad je bio odložen jedan dan, ali to nije imalo naročitog efekta. Od Lukavice, s juga, išli su Vojkovčani, Romanijci, i momci sa Vraca, a sa sjevera, specijalna policija sa Ilidže i neke četničke grupe i par momaka iz Nedžarića. Negdje, u hijerarhijskoj skali vojske, zakazalo je, dok su drugi ratovali oni su čekali naređenje za dejstvo. Zbog ugroženosti cijele akcije, a život momaka koji su već upali u Dobrinju, načelnik milicije, pozvao je u pomoć dobrovoljce. Među prvima je krenuo Vojvoda. Poveo je sa sobom jednu grupu i odmah se izmješao, sa umornim specijalcima. Brnetovim četnicima, Elezovim četnicima, u sam špic srpskog napada.

Ovo da završimo pa vas sve vodim na pivu– rekao je.

I krenu prvi, a za njim njegovi momci. Vođen svojim snom ili nekim ludilom Vojvoda grabi napred, nosi mitraljez M53. Svi koji su ikada bili u ratu znaju kakva snaga i vještina treba da se to oružje nosi i juriša u gradskim borbama. Može se samo zamisliti koliko je to teško bivšem ranjeniku. Vojvoda pretrčava, upada, čisti. Kod osnovne škole, na Dobrinji, momci iz njegove ekipe polako već zaostaju a on pretrčava jedan brisani prostor, zaliježe za mitraljez i radi po Trolejbujskoj ulici. Do njega pokušava da stigne i Stanoje Anđelić ali ga na brisanom prostoru muslimanski snajperista ranjava. Tad Vojvoda, ko zna zašto, mada je sve na to upozoravao, pravi početničku grešku. Vraća se na brisani prostor po ranjenog Stanoja..Muslimanski snajperista samo je to čekao. Zoka Oklop je svojim transporterom izvukao tijelo pokojnika.

Na sahrani, u ilidžanskom Osijeku, među nekoliko stotina ljudi svoje suze nisu mogli da sakriju ni popovi Đuro i Momo, ni profesor Unković. Oni su najbolje znali kakav je Srbin juče poginuo.

Share on FacebookTweet about this on TwitterShare on Google+Share on LinkedIn
Napomena: komentari čitalaca ne predstavljaju ni na koji način stav redakcije portala trebevic.net. Za sadržaj i tačnost komentara čitalaca ne odgovaramo. Sadržaj se pregleda i neprimjereni komentari se ne objavljuju. Portal trebevic.net zadržava pravo brisanja komentara bez najave i bez objašnjenja.

Uslovi komentarisanja: Poštovani, pri objavi komentara molimo Vas za kulturno izražavanje. Administrator neće objaviti komentare koji na bilo koji način vrijeđaju druge po bilo kojoj osnovi ili svojim sadržajem nisu na adekvatnom mjestu.

Redakcija Trebević Info Portala je u slučaju komentara koji izazivaju rasnu, nacionalnu ili vjersku mržnju, te potiču na nasilje dužna obavijestiti nadležne organe o takvom pristiglom komentaru.
  1. Oličenje HRABROG ČOVJEKA , nadasve humanitaran i plemenit , a po njegovom oslovljavanju svog junaka od kog je uvijek polagao iskrenost i “desnu ruku ” ,kako ga je odmilošte zvao ” sinovac” ( sa majčine strane ,od prvog najstarijeg rođaka sin )

Ostavite komentar

Your email address will not be published.