Rulet sa dva metka (12 žigosanih)

Izvor: Željko Pržulj/arhiva

Objavio:

trebevic.net

- prije 1 godina u

Retro Grad

Oni koji imaju to prokletstvo da umru mladi najčešće nose nešto u sebi što ih pokreće da u svom kratkom vijeku prožive ono za šta običnim smrtnicima treba trostruko duže vrijeme. U tom njihovom otimanju od života okolina ih obično ne shvata i svi su oni nekakve „crne ovce“. Štrče i odudaraju.

Nebojša Pržuj None, rođen 1968. bio je jedan od takvih. Ko je razbio komšijin prozor? Nebojša. Čiji roditelji na roditeljskom treba da ostanu nasamo sa razrednom? Nebojšini. Ko štipa djevojčice? Nebojša. Ko se tuče? Ko na Stupu u „malom Rimu“ pjeva „četničke“ pjesme? Odgovor je opet isti. Čim patrola skrene u  Nike Kolumbića ulicu, None se krije, jer zna da ga je neko prijavio što je noćas pjevao u sitne sate i budio radni narod. Vlada „Četnik“ svojoj baki kaže:

Bako, u ovoj ulici samo ti, None i Krsta pijani kući dolazite.

Uvijek na samoj ivici zakona i uvijek „nije on kriv“. Koliko li je samo majka Kova napravila kafa miliciji koliko li je otac Veljko potkupio profesora, istražnih organa, advokata, sudija, tužilaca, direktora… To ni oni nikad nisu izračunali. Samo jednom Veljkove veze nisu funkcionisale, a tad je stvarno bio nevin, ali „zaglavio“ je tri dana u istražnom zatvoru. Kad se vratio, radoznalcima je pričao:

Odrali su me od batina. Prvo su tražili da priznam nešto što nisam uradio, a drugo da naučim kućni red. Ako ne ustaneš dovoljno brzo- pendrek!  Ako se pri izlasku iz ćelije ne okreneš prema zidu- pendrek! Šta god- pendrek! Najgori je bio neki Todorović, on se nije ni trudio da izmisli neki razlog da udari. A udarao je ko maljem. Ali i gore i od batina bilo je što je ustajanje u pet sati i do dvadeset dva nema lijeganja, a ćelija mala, smradna, nikad dan da prođe. Ustanemo tako nas četvorica, u pet sati,a vodu nam puštaju tek u sedam, nema umivanja, nema wc-a, a kad neko baš mora da vrši nuždu onda, dok je on na kibli, svi palimo i odmah gasimo šibice da sumpor neutrališe druge mirise.

U to vrijeme zarati se u Krajini i None i njegov najbolji prijatelj Krsta prijaviše se u dobrovoljce. U uniformama su šetali gradom da ih svako vidi. Odmah su tražili da idu na Dubrovnik, ali im ne dadoše da krenu prije njihove grupe, a komandir čete, musliman, zabrani im da pjevaju „četničke“ pjesme i njih dvojica odustaše.

Kad su se vratili kući nastavljaju po starom. Jednom sa nekim prijateljima iz Tilave roštiljali su kod Krste. Cijelo naselje se orilo od tad zabranjene pjesme „Oj Vojvodo Sinđeliću“. Neko zove miliciju i stiže patrola koja na malo osion način želi da prekine to njihovo druženje, dolazi do ekscesa u kojem patrola izvlači deblji kraj. Pošto je to težak pretup,a Krsta još od prije duguje petnaest dana zatvora, on dolazi kod Šomija u Austriju, a None, i njemu se gubi trag.

Sarajevo je prvi put blokiran grad. Počinje još ubrzanije naoružanje, ali u Nonetovom naselju rade neke rođačke, kumovske, a bogami i novčane veze. Zbog toga i Grašak i Zoka napuštaju naselje, i None bi da mu otac iz Kalinovika ne nabavi pušku M48, a malo kasnije i Cara mu dade automat. Obradova mu se kao najrođenijem. Prvi muslimanski napad na Ilidžu prođe bez njega, ali zato za prvi srpski napad na Dobrinju on, Gavran i Kićo prvi su se javili. Kad ga je Kićo zvao da dođe u srpsku miliciju, odbio je:

– Ja da ti budem prašinar!

Ali zato ga je Zoka Oklop pozvao u prvu posadu specijalne policije, odmah je pristao. Onako mršav, krakat, mladolik, sa pancirom težim od njega, malo je odudarao od ostalih surovih momaka. Izgled ništa ne govori. Sa specijalnom jedinicom kreće u okršaje, a Krsta, na austrijskoj TV, gleda te ratne okršaje, još mu neki rođaci pričaju šta None i Kićo rade, a zna, oni će ga zezati kad se vrati i kad sve ono prođe, zato sjeda u prvi autobus i – nazad na Ilidžu.

U prvoj borbi u kojoj je učestvovao Krsta je poginuo i od tad se na Nonetovom licu ni osmjeh nije mogao da vidi.

-Moram Krsti podići spomenik- govorio je None.

-Ja ću poginuti, onda neće imati ko to da uradi.

-Daj, kakva ti je to šuplja priča?

-Hoću, hoću, poginuću i to ne od muslimana. Mene njihova „praga“ može samo raniti. Mene je strah ovih što sad piju i jedu sa mnom. Izdaće me, ubiće me kad se ne nadam.

I nastavlja None sa svojim izazivanjem sudbine. Žunovnica, Ahatovići, Dobrinja, Hadžići sve su to mjesta gdje je sa svojom jedinicom išao u okršaje. U Kasindolsku ulicu dolazio je čim se malo tamo pripuca, a ako ne može on da dođe, onda pošalje nekoga od Brnetovih ljudi. Među njima bio je neki dobrovoljac iz Srbije, zvali su ga Ludi. Za njega se pričalo da zna kako da se postavi kad crna kašikara eksplodira na metar od njega a da njemu ništa ne bude. Tako je, kažu, na opkladama, pare zarađivao.

Jednom od None zarobili nekakav auto, i ne mogu da se dogovore kome da pripadne. Pošto je srpski rulet sa kašikarom prljava igra, iza nje ostaje puno krvi i razbacanih dijelova tijela, a njih dva su ipak kulturni momci, riješe da taj spor završe „ruskim ruletom“. Ko ostane živ neka vozi kola. Nađu negdje pištolj kolutaš, stave metak zavrte doboš i počne igra. Okine jedan sebi na čelo, ono ništa, okine drugi, opet ništa i tako izmjenjuju se, u prazno, nekoliko puta. Tad None reče:

Ovo meni već dosadno postaje, nećemo ovako nikad. Daj da stavimo bar još jedan metak.

Ovaj je lud. Vozi auto jeblo te auto! – Odustao je drugi kockar u život.

Nakon par dana sa Gavranom i nekim drugarom iz HVO-a, None i Gavran su bili u četničkim uniformama, odlaze u Kiseljak, među Paragine HOS- ovce na pivu:

Nije mi baš bilo prijatno. Nikad mi piva gorča nije biva– pričao je None.

I opet akcije, uzme „hekler“ i krene, a ostali za njim. Jednom kad su ustaše probile srpske položaje na dijelu Kasindolske ulice kada je None stigao, zatekao je uplašene teritorijalce i rezervnu milicuju kako između kuća bježe. Tad on uzima „osamdesetčetvorku“, zalježe na sred puta, bez zaklona, i prvo sasu jedan rafal bjeguncima iznad glava.

-Borite se!-povika- kad mene ne pogađa, ovdje, onda neće ni vas u zaklonima!

Taj napad je zaustavljen i ustaše su vraćene nazad. Nakon par dana u kafani dok je pio prvu jutarnju Nono je ubijen. Bez riječi opomene, ubio ga Srbin. Izgleda da je None suviše znao, a gospodarima rata i kriminalcima to je smetalo. Ubica je, vezama „odozgo“, oslobođen, bez suđenja i sad slobodno šeta Republikom Srpskom. Pravda… hm

Napomena: komentari čitalaca ne predstavljaju ni na koji način stav redakcije portala trebevic.net. Za sadržaj i tačnost komentara čitalaca ne odgovaramo. Sadržaj se pregleda i neprimjereni komentari se ne objavljuju. Portal trebevic.net zadržava pravo brisanja komentara bez najave i bez objašnjenja.

Uslovi komentarisanja: Poštovani, pri objavi komentara molimo Vas za kulturno izražavanje. Administrator neće objaviti komentare koji na bilo koji način vrijeđaju druge po bilo kojoj osnovi ili svojim sadržajem nisu na adekvatnom mjestu.

Redakcija Trebević Info Portala je u slučaju komentara koji izazivaju rasnu, nacionalnu ili vjersku mržnju, te potiču na nasilje dužna obavijestiti nadležne organe o takvom pristiglom komentaru.

Ostavite komentar

Your email address will not be published.