Osvajanje Sokolović Kolonije (12 žigosanih-priča prva)

Izvor: Željko Pržulj/arhiva

Objavio:

trebevic.net

- prije 2 godine u

Retro Grad

Istorija, ma ko bude pisao, o njima najvjerovatnije, neće reći ni slova, oni ili njihove porodice nikada neće dobiti spomenice ni dobre ratne penzije, tri četvrtine stanovnika sadašnjeg Srpskog Sarajeva za većinu njih nije ni čulo, a oni su „krivci“ što su Srbi sačuvali svoj dio Sarajeva, što je u Sarajevu ostalo blokirano i nenaoružano bar 50.000 potencijalnih vojnika „Armije BiH“, i što je hiljade sarajevskih nesrećnika imalo gdje pobjeći… Ovo je priča o njima, napisana u trećem licu. U prvom licu neki neće a neki više ne mogu da ispričaju.

Savu Anđića je pisac ovog feljtona prvi put sreo u proljeće 73. njihovi razredi su igrali fudbal na obali Željeznice, a poslednji put 13. maja 92 u jednom ilidžanskom kafiću. U tih deset godina stalo je toliko toga da će neki pisac od karijere da zavidi što tih godina nije bio tu. No, pođimo redom.

sava andjic 1Sava je rođen 1963. godine u Trnovu, 30 kilometara od Sarajeva. Veoma mlad doselio se na Ilidžu, u Sokolović Koloniju i veoma mlad ostao bez oca. Od troje djece on je kao najmlađi bio posebno vezan za oca pa je očeva smrt ostavila najviše traga na tananoj dječijoj duši.

Povukao se u neki svoj svijet. Kuća, škola, molitva.

One rijetke ljude kojima se povjeravao Sava je često znao da iznenadi svojim poznavanjem vjerskih obreda i molitvi. Čak i muslimanskih. A u školi za primjer.

U drugom razredu sarajevske Drvne tehničke škole biraju ga u Savjet škole kao predstavnika učenika.  Ali, onda kao da neka nevidljiva ruka, preko noći, okreće novi list. Ulica ga uzima pod svoje. Gdje se god dešava nešto van zakonskih normi, Sava je tu a komandirima milicije najveće je zadovoljstvo da baš njega hapse jer Savin brat je ugledni milicioner.

Jednom je Sava pretjerao i zaglavio dvije godine KPD Zenica. Kako je bilo tamo, on po svom starom običaju nikom nije pričao, a čim se otuda vratio novi rat je na ovim prostorima već kucao na vrata.

Hrvati su već pravili svoju državu i armiju i mjerkali Srpsku krajinu. Predsjednik opštine Benkovac osjeti šta se sprema, a JNA još igra bratsvo – jedinstvo, i zove svog prijatelja Tintora iz Sarajeva, može li kako pomoći. Ovaj zajedno sa Savom i Neletom odlazi u Ljig i tamo preko svojih privatnih veza obezbjeđuje jedan sanduk municije 7,62mm. Sa 1.260 metaka i sa tim sandukom ispod zadnjeg sjedišta „Golfa“ njih trojica prolaze kroz čitavu tadašnju Bosnu i Hercegovinu. Prolaze i Duvno i Bugojno, ustaška mjesta i za vrijeme pokojnog Tita.

Ta municija je, poslije su događaji pokazali, bila od dobre koristi hrabrim Ličanima. Nakon par dana kad hrvatski mupovci napadaju Borovo Selo, Sava sam, na svoju ruku, odlazi tamo da pomogne srpskom narodu i vraća se nakon nekoliko sedmica... Krajem ljeta opet, ovaj put sa Neletom, odlazi u Borovo, na Crepulje, kod Vase Boškovića komadanta odbrane tog najžešćeg dijela fronta. Njihova grupa se smjetila u napuštenoj kući ustaše Nejzera, gdje se prvih sedam dana ništa ne dešava.

– Ja mislim ti me doveo na ratište gunđa Nele a ono danima se samo sunčamo. Šta ću sutra pričati u Vogošći?!

– Snaći ćeš se ti već!

Tad jedna ustaška granata pade blizu kuće. Sava skoči:

-Brzo svi u podrum!

-Izgleda ja sam hrabriji od tebe dobaci Nele, ali ipak siđe u podrum.

Kad se granatiranje završi, kasnije će saznati da je granate navodio Nejzer, momci iziđoše. Na fotelji gdje je Nele sjedio bila je rupa od gelera veličine fudbalske lopte.

-Upamti, Nele, na granatu je samo budala hrabra.

-Izvini, dugujem ti život!

Nakon nekoliko dana krenuše u proboj ustaških linija odbrane. Sava predvodi sedam ljudi čiji je zadatak da kao vrh klina prebiju ustaške linije kod kafane „Slon“, a onda će JNA da raširi mjesto proboja i ustaše razbije i tjera ih do Zagreba, i dalje. Savina grupa izvršava zadatak, ali JNA nešto brljavi tako da ustaše u kafani opkoljavaju grupu i prijete potpunom likvidacijom.

Već su na 30 metara. Nema se vremena da se dopune okviri na automatima, ručne bombe već dobro koriste svojoj namjeni ali ustaše ne odustaju. Tad Nele izvadi pištolj „Magnum 44“ i poče da puca. To oružje u zatvorenoj prostoriji ima veoma jaku detonaciju tako da se ustaše malo zbuniše i svi iz Savine grupe srećno se izvukoše. Bolje rečeno, pobjegoše.

Kad JNA i drugi put slično izdade Sava se vrati kući. Na Ilidžu, u Sokolović koloniju. Ali to više nije to. Od malog radničkog naselja naseljenog većinom Srbima, Sokolović Kolonija je izrasla u nekoliko naselja izgrađeno muslimanskim parama i naseljeno muslimanima iz Sandžaka. Čak je Alija Izetbegović postavio kamen temeljac za novu džamiju.

Goran Šehovac Ćena kaže:

-Vidio sam Aliju kad postavlja kamen!

-Kako si ga vidio, kad si ti u Vojkovićima, a on u Koloniji?

-Kroz snajper!

Sava se zbog provokacija nije mogao vratiti u Sokolović Koloniju, ali dani su se tog proljeća mijenjali vrtoglavom brzinom. Kad su se Srbi i muslimani počeli utrkivati ko će prije zauzeti koju Stanicu milicije Sava upada u Stanicu milicije na Ilidži i proglašava je srpskom. Oblači uniformu koju je donio iz Borova, sa četničkim obilježjima, a to tad smeta nekim političarima. Kao Iidža je srpska, a nije srpska. Kao mogu muslimani i Hrvati tu živjeti a Srbi će samo držati vlast.

Nemaju oni Savino iskustvo. Zato Sava odlazi na aerodrom „Butmir“ koji već drže pitomci iz Rajlovca i kojima je zbog stalnih muslimanskih provokacija i napada iz Dobrinje svaki čovjek dobro došao.

Na aerodromu Savu zatiče prvi napad na Ilidžu i on se sutradan vraća. Sad je sve onako što je on govorio, nema više bratstva- jedinstva, sad nosi kakvu hoćeš oznaku samo se bori. Sava preuzima jedinicu kod hotela „Terma“ prema naseljima Butmir i Sokolović kolonija, organizuje ljude i obučava ih.

Tih dana na Ilidžu stiže jedna elitna jedinica. Oni uvode žestoku discipinu i vojničku diktaturu tako da se većina Srba tih dana više plaši njih nego muslimana.

Ujutro 14. maja 1992. godine muslimani i Hrvati po drugi put napadaju na Ilidžu. I ovaj put, napad je skoro najžešći iz Sokolović Kolonije, ali su Srbi ovaj put spremni. Napad je ovaj put odbijen bez žrtava na srpskoj strani, ali tad komandir elitne jedinice naređuje kontranapad i „čišćenje“ kolonije.

-Ne može se čistiti sa nepripremljenim ljudima i sa preko 200 metara brisanog prostora.

Na ovo Savino upozorenje komandir se razgoropadi, trgnu pištolj i nakon žestoke prepirke, da se ne bi međusobno poubijali, Sava ućuta. Kontranapad krenu. Sava ide prvi da drugi otprilike vide kako se to treba da se radi.

Na pola brisanog prostora dočekan žestokom vatrom komandir elitne jedinice shvata da je pogriješio i naređuje povlačenje, ali ta je komanda već okasnila za sedam ilidžanskih momaka i za Savu Anđića i Aleksandra Tomića koji su prešli brisani prostor i već ušli u prve zgrade i rovove Sokolović kolonije.

Kada je nakon par dana preko UNPROFOR-a izvršena razmjena mrtvih na Ilidžu su dovezeni Aca Tomić i Sava Anđić. Sava je imao rupu od metka u ustima i na potiljku. Da li je izvršio samoubistvo da ga živog ne uhvate, ili ga je zarobljenog ubio neki prijatelj iz djetinjstva?! Nikog nije bilo da odgovor zna.

 

Share on FacebookTweet about this on TwitterShare on Google+Share on LinkedIn
Napomena: komentari čitalaca ne predstavljaju ni na koji način stav redakcije portala trebevic.net. Za sadržaj i tačnost komentara čitalaca ne odgovaramo. Sadržaj se pregleda i neprimjereni komentari se ne objavljuju. Portal trebevic.net zadržava pravo brisanja komentara bez najave i bez objašnjenja.

Uslovi komentarisanja: Poštovani, pri objavi komentara molimo Vas za kulturno izražavanje. Administrator neće objaviti komentare koji na bilo koji način vrijeđaju druge po bilo kojoj osnovi ili svojim sadržajem nisu na adekvatnom mjestu.

Redakcija Trebević Info Portala je u slučaju komentara koji izazivaju rasnu, nacionalnu ili vjersku mržnju, te potiču na nasilje dužna obavijestiti nadležne organe o takvom pristiglom komentaru.
  1. Ja ne skonta ko je ušao u stanicu milicije na Ilidži i proglasio je srpskom je li Sava ili onaj iz slijedećeg teksta Mongo.

Ostavite komentar

Your email address will not be published.