Kako je Sarajevo dočekalo Aleksandra Karađorđevića 1920.

Izvor: Aleksandar Kostović

Objavio:

trebevic.net

- prije 2 godine u

Retro Grad

Zemaljski muzej u Sarajevu čuva spomen na dvije posjete Aleksandra Karađorđevića. Prvo je kao regent 21. septembra 1920. posjetio muzej, a zatim i 18. aprila 1925.godine, ali kao kralj, u društvu kraljice Marije.

U svoj burnoj istoriji ova ustanova je samo nekoliko puta odstupila od svog naučno-istraživačkog žanra i u svome Glasniku objavljivala nekrologe preminulim vladarima. Nakon Marsejskog atentata, Glasnik Zemaljskog muzeja BiH u svom izdanju za 1934. godinu, sveska 1, posvećuje nekrolog kralju Aleksandru.

Nakon opisa prolaska kraljevog kovčega kroz “hrvatske i srpske krajeve naše države” i reakcija ucviljenog naroda, u zadnjem dijelu nekrologa autor se dotakao kraljevih zasluga za muzeje i muzejsku struku u Jugoslaviji, a na samom kraju se spominju dvije posjete sa početka teksta. O tim posjetama je revnosno izvještavala beogradska štampa, a svakako je zanimljivo pogledati iz današnje vizure odnos tadašnjeg Sarajeva prema kraljevskoj porodici i srpskoj vojci.

Put Regenta Aleksandra kroz Bosnu predstavlja jednu neprekidnu saradnju, silnu manifestaciju narodne zahvalnosti i ljubavi. Na celom putu ka Sarajevu, počevši od Maglaja, pa preko Zavidovića, Žebče i Zenice oduševljeno stanovništvo činilo je špalir manifestujuću ljubav i odanost svome oslobodiocu. U svima tim stanicama Prestolonaslednika su pozdravljala izaslanstva a devojke među kojima je bilo i muslimanki predavale su mu kite cveća. Naročito je bio sjajan doček u Zenici, gdje se bilo skupilo preko 3000 seljaka iz okolnih sela. Tu je Regenta pozdravio Osman Mutavdžić a hrvatsko pevačko društvo „Zvečaj“ otpevalo je sve tri himne piše Politika u svom izdanju za 20.09.1920. godine.

U Sarajevu se međutim celoga dana grozničavo pripremalo za doček velikoga gosta. Cela je varoš dobila svečan oblik. Svuda se videlo zelenilo i cveće, a narodne zastave lepršale su se po domovima sviju ulica. Još odmah posle podne počele su se sakupljati silne mase sveta pred provizornom železničkom stanicom. Jedno za drugim stizala su društva i korporacije koje su zauzimale mesto sve do Marijinog Dvora. Bio je veliki broj izaslanika seljaka iz cele Bosne i Hercegovine, u živopisnom narodnom odelu. Svi su oni pohitali da dočekaju svoga oslobodioca i prisustvuju ovom istorijskom času kada Regent stupa u Sarajevo- srce Bosne i Hercegovine. To nije bilo obično oduševljenje već ispovest vekovima sanjane sreće i izraz žarkog oduševljenja posle svih stradanja…

Vojna muzika svirala je narodnu himnu. On se prvo rukovao sa predsednikom bosanske vlade g. dr. M. Srškićem, koji ga je pozdravio dobrodošlicom, pa se potom pozdravio sa svima prisutnim velikodostojnicima. Zatim je Regent ušao u luksuzno okićen i ukrašen paviljon, u kojem su bili sakupljeni najviđeniji građani Sarajeva.

Tom prilikom predsednik opštine g. Aristid Petrović držao je ovaj govor: „Dopustite mi da kao predsednik opštine glavnoga grada oslobođene Bosne i Hercegovine pozdravim Vaše Kraljevsko Visočanstvo i podnesem po našem običaju hleb i so i da Vam u ime blagorodnog Sarajeva uzviknem: Dobro nam došao, viteški sine velikog našeg kralja oslobodioca! Dobro nam došao junački vojvoda nepobedne srpske armije“. Gospođa Razija Kapetanović predala je Regentu hleb i so na poslužavniku.

Ovaj govor Petrovića je objavljen u beogradskoj Politici dok Vreme navodi sljedeće dijelove njegovog govora: ” U istoriji grada Sarajeva dva dana biće upisana zlatnim slovima: 06. novembar 1918. kad nam stiže herojska srpska vojska i današnji dan gde nam Bog dade da vidimo u punom kraljevskom sjaju Vaše Kraljevsko Visočanstvo, junačkog sina našeg Kralja osloboditelja. Čekali smo pet vijekova na ovaj veliki dan, čekali i Boga molili. Evo Bog se smilovao te ga dočekasmo”.

U nastavku se regent moli da prenese ocu da mu je “Sarajevo nepokolebljivo verno i odano i blagodarno i da će ga večno slaviti kao svog osloboditelja”.

Sljedeći dan posjete je počeo sa obilaskom bogomolja, pravoslavne crkve, katoličke crkve, te Gazi-Husrefbegove džamije i jervejskog hrama. Nakon toga je uslijedio prijem delegacija, a zanimljivo je spomenuti da mu je tom prilikom grupa sarajevskih građana uručila album Sarajeva sa 36 slika, sarajevskih motiva. Slike su bile umjetnički radovi devetorice najboljih bosanskih slikara. Svaki od njih izradio je po četiri akvarela. Između ostalih primio je deputaciju od 1000 seljaka iz Bosne i Hercegovine. Njihov predstavnik Rista Popović držao je vrlo lep govor.

Nakon svečanog ručka regent je bio taj koji je održao nadahnuti govor:

Bosna i Hercegovina bile su uvek drage zemlje srcu našeg naroda. Od kada se za nas zna, mi braću iz ovih krajeva nismo delili od ostalih naših plemena. Kako bi moglo biti drugačije? Prvi pismen spomenik narodnim slovom koji se do sada sačuvan našao, delo je srodnika Nemanje i Kulina- bana. Zar bi se drugačije moglo odbraniti počivanje Svetog Save u Mileševu? Je li Kralj Tvrtko želeo da produži politiku i slavu Nemanje kada se prilikom prvog krunisanja za kralja, opet u Mileševu pozvao na srodstvo s njime? Nisu li Bosna i Hercegovina u isto vreme vezivala dva naša plemena, Srbe i Hrvate, koji su se u ovim krajevima približili jedan drugome, naročito za vreme tuđinske azijatske vladavine, a već i pred ovom kad se Tvrtko 1390. godine proglasio hrvatskim kraljem”.

U nastavku, prestolonasljednik se osvrnuo na geografski položaj Bosne i Hercegovine i spoljne uticaje velikih sila tog vremena.

“Ali svi ti spoljni, tuđi tako jaki uticaji nisu bili u stanju odvojiti naše pretke od glavnog stabla našega naroda. Stoga ih vidimo da se dva puta na Kosovu sa ostalom braćom bore za narodnu nezavisnost, a već svima nam je u uspomeni ustanak od 1875. godine. To je bio prvi podstrek za narodno oslobođenje i ujedinjenje i da mi njemu, u velikoj meri imamo da zahvalimo što se u oslobođenom Sarajevu možemo sastati oko ove trpeze.”

Prenio je i pozdrav kralja Petra koji se “borio po krševima našim i za vašu slobodu, onako isto kako su se borili  za nju i vaši velikani: Luka Vukalović, Don Ivan Musić, Husein- kapetan i Ali Paša Rizvan- Begović” , ali i upozorenje da se čuvaju međusobnog razdora.

“Ako idemo u razne hramove da se bogu molimo, nas je sve rodila i na grudima odgojila ista mati” zaključio je Karađorđević.

Prestolonaslednikov govor bio je pozdravljen burnim aplauzom, a muzika kraljeve garde odsvirala je narodnu himnu. 

Na Regentov pozdrav predsjednik Pokrajinske vlade BiH Milan Srškić je otpozdravio:

“Celi narod Bosne i Hercegovine sa srcem punim sreće i radosti pozdravlja viteškog potomka velikog Karađorđa. Pozdravlja Belog Orla, kojega njegova Herceg Bosna vekovima čeka, presrećan, da je doživeo ovaj najveći dan, dan ostvarenja svojih zasetnih i stoletnih misli, dan svoje najveće slave i bezgranične radosti, kada ga u sredini slobodne, ponosne Bosne u Hercegovine odlikova svojom viskom Kraljevskom posjetom budući nosilac Prejasne Krune naše mile, mlade Krajevine svih Srba, Hrvata i Slovenaca.”

“Ovaj narod koji, kako puče prva puška Velikoga Vožda, Vožda za oslobođenje male i slavne Šumadije ispod tuđinskog jarma, ne prestade svojim brojnim ustancima, svojim srčanim i mučeničkim podvizima sarađivati sa ostalom braćom na velikom delu oslobođenja i ujedinjenja cijelog našeg troimenog naroda, ne može i neće nikada zaboraviti, da su oči i misli tih junačkih Šumadinaca vazda bile preko Drine, da je srce ovih velikih junaka, srce Srbije vazda kucalo za slobodom i sjedinjenjem podramljene i porobljene Bosne i Hercegovine. Ovaj narod, koji se sa ponosom sjeća i opjeva junaštva svoga Petra Mrkonjića, svestan je, da je slavna i narodna dinastija Karađorđevića personifikacija te velike i junačke duše Šumadinaca i simbol one ideje, za koju naša viteška srpska vojska proli potoke svoje plemenite krvi. Tu svoju odanost i privrženost prema dinastiji Krađorđevića i prema ideji, koje je ona bila i jeste vazda nosilac, naš narod nije zatajivao ni pred dušmanima ni u najgorim danima svoga robovanja” govorio je Srškić.

Posljednjeg dana u Sarajevu regent je prisustvovao reviji trupa na sarajevskom vježbalištu. Nakon toga primio je delegaciju iz Mostara koja je predala Regentu skupocjenu sablju, koju su Mostarci naročito za ovaj momenat spremili. Delegaciju su predvodili Smail-aga Ćemalović i Atanasije Šola, a prvobitno je bilo zamišljeno da sablju uruči lično Aleksa Šantić, ali je zbog bolesti bio spriječen. Oboljelom pjesniku regent je poslao sliku sa posvetom: “Aleksi Šantiću, pesniku prošlih patnji i budućih nada.”

Pre nego što će poći iz Sarajeva, prestolonasljednik je uputio narodu ove riječi:

„Sa kakvim sam osećajima došao u Sarajevo, rekao sam sinoć u zdravici. Znao sam da sam govorio od srca svih onih, koji istinski vole ovu zemlju. Ja sam istakao svoju želju da svi bratski rame uz rame prionu na zajedničkom narodnom delu. Odlazim iz Sarajeva očaran dočekom. U ljubavi, koju nam je narod još pri dolasku u Bosnu tako obilno pružio ja nalazim puno jemstva za vašu budućnost a posebice za budućnost Bosne i Hercegovine” opraštao se Aleksandar Karađorđević od Sarajeva u koje će se vratiti kao kralj, na Vaskrs 1925. godine.

 

Napomena: komentari čitalaca ne predstavljaju ni na koji način stav redakcije portala trebevic.net. Za sadržaj i tačnost komentara čitalaca ne odgovaramo. Sadržaj se pregleda i neprimjereni komentari se ne objavljuju. Portal trebevic.net zadržava pravo brisanja komentara bez najave i bez objašnjenja.

Uslovi komentarisanja: Poštovani, pri objavi komentara molimo Vas za kulturno izražavanje. Administrator neće objaviti komentare koji na bilo koji način vrijeđaju druge po bilo kojoj osnovi ili svojim sadržajem nisu na adekvatnom mjestu.

Redakcija Trebević Info Portala je u slučaju komentara koji izazivaju rasnu, nacionalnu ili vjersku mržnju, te potiču na nasilje dužna obavijestiti nadležne organe o takvom pristiglom komentaru.

Ostavite komentar

Your email address will not be published.