Svjedočenja: Neka istina bude poznata – Spas Srba u logoru “Silos” Tarčin pred zimu 1992. godine

Izvor: Pismo čitalaca

Objavio:

trebevic.net

- prije 10 mjeseci u

Pismo čitalaca

Opštinske vlasti su imale bolje informacije od članova porodica koji su na vrijeme izbjegli ili od ranije živjeli van tih teritorija. Ipak, njihove aktivnosti su bile improvizovane i simbolične. To je jako teško djelovalo na ljude koji su imali nekoga u logorima. Pojedinci su pokušali privatnim vezama razmjene ili izbavljanje svojih najbližih preko Hrvata. Par njih je uspjelo, a većina nije mogla ništa uraditi. Ja sam lično išao na granični prelaz sa Hrvatima da pokušam nešto učiniti, međutim vidio sam da to nije put ni mogućnost da se išta ozbiljno uradi. Takođe, blokade kretanja UNPROFOR-a od strane naših žena, da bi se skrenula pažnja svjetskih medija na ta zlodjela, bile su neizvjesne. Vrijeme je vrtoglavo prolazilo, a praktično nije bilo nikakvog uspjeha.

Biti Srbin u Sarajevskom polju, bez obzira na konfesionalnu pripadnost, bilo je skopčano sa brojnim i kontinuiranim poteškoćama. Paradigmatičan slučaj, ako tako može da se kaže, da pomenemo uz ovu nepriliku, desio se sa našim istaknutim književnikom Mehmedom-Mešom Selimovićem. Ne odričući se islama on je istakao svoje srpsko i pravoslavno porijeklo i morao se telegrafskom brzinom iseliti iz Sarajeva, bez obzira na sav svoj besprijekorni i opštepoznati moralni integritet i što je još bilo vrijeme “ranog J. B. Tita”. Mudri Andrić je jednom drugom našem književniku pripomenuo prilikom njegovog partijskog preseljenja iz Beograda u Sarajevo kako “oni tamo ne vole inicijative”. Do danas se na “tim tamo prostorima” još uvek sačuvala “uzrečica” – Što vrištiš k’o Vlah sa koca. I niko da primeti da je turska imperija ponovo u sedlu, i to poprilično dugo, i ponovo obnavlja neku vrstu svog “komonvelta”, uz nevjerovatnu lakoću neprimjećivanja svevidećeg ovovremenog čuda zvanog – međunarodna javnost. Alija Izetbegović, bivši pripadnik 13. SS Handžar divizije, dobio “od nekog” na poklon da bude veliki vezir u Sarajevu. Samo u tom gradu i njegovoj okolini vrlo brzo će biti otvoreno preko 140 raznoraznih logora za Srbe.

“Informativni razgovori”

Nakon raspada bivše Jugoslavije srpski narod je bio najugroženiji i doveden je na rub opstanka, jer nije ni očekivao ni predviđao novu kataklizmu. Prvo se to desilo u Sloveniji, zatim srpskim krajevima sadašnje Hrvatske (Republika Srpska Krajina), te u Bosni i Hercegovini, a potom na Kosovu i Metohiji. Ovoj potonjoj pošasti još se kraja i ne vidi. Oko zbivanja na području sarajevske regije od aprila 1992. dosta toga je poznato. Ja ću se osvrnuti na detalje oko hapšenja i odvođenja ljudi u silos u Tarčinu nedaleko od Sarajeva, onako kako smo mi imali informacije na ostatku opština koje su bile pod kontrolom srpskih vlasti. Prije rata živio sam u Sarajevu preko puta zgrade Radio televizije.

Tokom februara i marta 1992. godine već su počeli hapsiti Srbe po stanovima i odvoditi na “informativne razgovore”. Za neke nesrećnike ti tzv. informativni razgovori su završeni nakon četiri godine, a za neke su bili tragični i obično su završavali u jamama ili u kotlovnicama na čvrsto loženje. Iz svog stana sam izbjegao sa dvanaestogodišnjim sinom u drugi dio grada na Ilidžu, koji mi se učinio bezbjedniji. Supruga je ostala u stanu par dana i na kraju je i ona morala sve ostaviti i doći do nas. Uskoro, supruga i sin otišli su za Srbiju, a ja sam ostao na Ilidži i nastavio svoj posao na radnom mjestu direktora u hotelima: ” Bosna – Srbija” , “Jadran” i “Hercegovina”.

Do početka rata ilidžanski MUP je dosta toga organizovao i pripremio za zaštitu naroda, nejači i imovine. Prilično se u tome uspjelo, sem rubnih djelova grada, gdje je bilo većinsko muslimansko stanovništvo. Ostale opštinske strukture su bile na amaterskoj organizaciji.

Otprilike je tako bilo skoro u svakoj sarajevskoj opštini. Ipak, najteže stanje  desilo se  na dijelu opštine Hadžići. Srbi u Zoviku, Pazariću, Tarčinu, Rastelici i dijelovima konjičke opštine bili su u manjini. Napadi na njih su počeli već u aprilu, a hapšenja po kućama, radnim mjestima, njivama itd. već početkom maja 1992. godine. U periodu masovnog hapšenja mi smo imali samo šture informacije o tome, jer su telefonske veze i ostale komunikacije bile pokidane. Ozbiljnije informacije su dolazile preko Kiseljaka od Hrvata, koji su takođe strepili od hapšenja na teritoriji koju su kontrolisali muslimani. Sredinom maja ’92. čuli smo da Srbe zatvaraju u: škole, silose, podrume, tunele i razne magacine. To su kasnije postali najmonstruozniji logori.

Opštinske vlasti su imale bolje informacije od članova porodica koji su na vrijeme izbjegli ili odranije živjeli van tih teritorija. Ipak, njihove aktivnosti su bile improvizovane i simbolične. To je jako teško djelovalo na ljude koji su imali nekoga u logorima. Pojedinci su pokušali privatnim vezama razmjene ili izbavljanje svojih najbližih preko Hrvata. Par njih je uspio a većina nije mogla ništa uraditi. Ja sam lično išao na granični prelaz sa Hrvatima da pokušam nešto učiniti, međutim vidio sam da to nije put ni mogućnost da se išta ozbiljno uradi. Takođe, blokade kretanja UNPROFOR-a od strane naših žena, da bi se skrenula pažnja svjetskih medija na ta zlodjela, bile su neizvjesne. Vrijeme je vrtoglavo prolazilo, a praktično nije bilo nikakvog uspjeha. Razgovarao sam sa predsjednikom opštine Hadžići i on mi je rekao da oni sve čine da se ti ljudi oslobode i puste da slobodno odluče hoće li ostati sa muslimanima ili doći na srpske dijelove opštine. Ukratko mi je rekao da kontaktira sa komandom UNPROFOR-a i da za koju nedjelju očekuje njihovu intervenciju. To isto mi je rekao kasnije i predsjednik opštine Ilidža i dao mi kopiju pisma napisanog UNPROFOR-u, tačnije naslovljeno za gospodina Helmuta Kusa , sektor administrativne službe. Te informacije su za mene bile šokantne, jer smo već čuli da su ljudi polomljeni od batina i da padaju u komu od iscrpljenosti. Zvaničnici kažu nekoliko nedjelja? Pa njih pola tamo neće više biti, oni će pomrijeti! Krajem maja ’92. MUP Ilidža, tačnije Tomo Kovač izbavio je 52 srpska zatvorenika koji su bili skoro mjesec dana na informativnom razgovoru u bivšoj kasarni JNA “Viktor Bubanj” u Sarajevu. Među njima su bile moje komšije sa Alipašinog polja i tog dijela grada. Jedva sam prepoznao neke iz svog ulaza i neke bivše učenike iz škole u kojoj sam ranije radio. Oni su preživjeli velike muke. Neke djevojke su silovane danima, pa na kraju likvidirane. Njima niko nije mogao pomoći. Konkretni slučaj je pričao otac jedne mučenice, koji je bio razmijenjen tog dana. On i ostali, dok su izlazili iz autobusa, jedan drugom su pomagali. Neki su bili sa zatvorenim očima od otoka, polomljenih ruku, nogu i drugih dijelova tjela. Nekim je curila krv iz ušiju, drugima iz očiju, a skoro svakom iz nosa i usta. Mnogi su imali polomljene vilice, a skoro svima su zube poizbijali. To im je bio ispraćaj na slobodu od onih koji se zvanično bore za islamsku Bosnu i Hercegovinu, koju predvodi SDA, stranka Alije Izetbegovića. Pred sami rat, umjereni muslimani su se pojedinačno plašili te stranke i njenih ciljeva. Moj bivši kolega rekao mi da je za muslimane pravi naziv stranke SDA “Stranka dragog Alaha”, a za svijet “Stranka demokratske akcije”!

Ponavljanje

Dakle, mučenicima u logoru “Silos” je zasada jedina nada načelnik MUP-a Ilidže Tomo Kovač i načelnik MUP-a Hadžići Tihomir Glavaš , koji su sve učinili da komanda UNPROFOR-a ima tačne podatke šta se zbiva na teritorijama pod muslimanskom vlašću. Ipak, te aktivnosti niko nije radio u kontinuitetu i generalno je bilo neorganizovano. Naročito se to potvrdilo odlaskom Tome Kovača sa Ilidže. Pored mojih veliki redovnih I vanrednih obaveza, odlucio sam da moram pokustai pomoci tim mucenicima. Javljale su mi se istorijske slike naših sužanja, seoba, dioba, znana i neznana stratišta. Strepio sam da je to ponovo tu među nama, doneseno lukavstvom savremenog svijeta. Naše žrtve kroz istoriju niko nije uzimao u obzir i niko ne podsjeća na zaboravljene ćele-kule, pakleni mrak Jadovnog, Korita, talase ledene Drine i jednog najvećeg stratišta Jasenovca, gdje ostadoše kosti i moja dva ujaka. Od jednog od njih, ja nosim ime.

Na desetine hiljada Srba sarajevske regije takođe su pohapšeni po kućama 1941. godine i odvođeni u sabirni logor sadašnje kasarne “Maršal Tito”. Odatle su ih u teretnim vagonima transpotovali za Jasenovac ili direktno za Austriju i Njemačku. U jednoj od kompozicija sa desetak vagona, oko hiljadu Srba, sa prethodno izvršenom selekcijom, bio je i moj otac. Poslije kapitulacije Njemačke iz te kompozicije voza vratilo se samo sedam preživjelih logoraša, koje su oslobodili ruski vojnici. Među njima je bio i moj otac. To su u Sarajevu uradili isti koji danas žele završiti ono što im je Hitler obećao 1941. godine. Stavili su ista obilježja i zastave iz doba kada su bili sastavni dio Hitlerove okupacione vojske. Nazvali svoje koljačke jedinice istim imenima kao iz prethodnog pohoda na istrebljenje Srba. Sadašnje svjetske sile su odobrile Hitlerov plan za razbijanje Jugoslavije i jednostrani separatizam bivših Hitlerovih saveznika, sa njegovim nacrtanim i obećanim granicama novih državica? Započeo je još tragičniji rat po nacionalnim granicama i on nije ništa drugo bio do vjerski rat. Naši neprijatelji su svu pomoć iz svijeta dobijali po vjerskoj liniji. Zvanične srpske vlasti to nisu nazvale pravim imenom do dana današnjeg? Ako je to politička mudrost, ne znam gdje joj je kraj?! Bojim se da je toj i takvoj “mudrosti” kraj bio mnogo bliži nego i sam početak.

Borba za istinu

 Čvrsto sam odlučio da se lično uključim u spas tog naroda, mimo onih koji su za to bili plaćeni. Koristeći se njemačkim jezikom i djelimično francuskim, stupio sam u kontakt sa predstavnicima francuskog bataljona (French officer Col. Patrice Sartre) koji je bio u sastavu UNPROFOR-a. Po naređenju komandanta francuskog bataljona u Sarajevu pukovnika Patrice Satre, do mene su u hotel “Srbiju” na Ilidži došla trojica Francuza koje je predvodio oficir Ranieur, pripadnik francuske padobranske jedinice, sa nezvaničnim prevodiocem. Mislim da je to bio 18. maj ’92. godine. Obrazložio sam im sve detaljno, šta se dešava sa našim narodom u logorima i nejači koja je ostala po kućama. Razgovor je trajao dva sata. Moji prvi zahtjevi su bili da oni uđu u te logore što je moguće prije, te da logoraše fotografišu, snime i registruju, kako ih ne bi sve pobili. To im je sigurno bila namjera. Dogovorili smo šta mi treba da pripremimo sa ove strane, a i oni da dobiju određena naređenja. Sljedeći sastanak sam tražio ako može u istom danu ili noću tj. što prije. Nazvali su me ujutro i rekli mi da dolaze po dogovoru na sljedeći razgovor. Za taj sastanak sam im pripremio vojne mape i tadašnji spisak logoraša, te zaokružio imena najugroženijih osoba, žena trudnica, naklanih i ranjenih. Te smo informacije imali, a nismo znali da li su istinite. Molio sam od njih, ako uđu u logore, da te ljude traže i da ih vide lično. U toku razgovora su mi rekli da zaokružim imena i članova svoje familije koji su u logoru. Naravno, zaokružio sam i njih i bliže komšije. Najraije bih zaokružio sve sa spiska, ali to bi bilo neozbiljno shvaćeno sa njihove strane. Dakle, zaokružio sam šta su oni tražili. Dali smo im upute kuda da idu, gdje su logori i ostale detalje koje su trebali. Mi smo bili vrlo ažurni, a oni su bili jako zadovoljni. Tog dana mi je mnogo pomogao Desimir Glavaš, koji je bio na bolovanju, neumorni Zoran-Sale Kapetina i  Miroslav Brzi Tolj.

Moram napomenuti da su velike borbe oko Ilidže i Hadžića počele od 22. aprila ’92. U tom periodu su još uvjek na smještaju u Hotel “Srbija” bili pripadnici “Evropske mirovne zajednice” pod komandom Kolm Dojla (Lieutenant Colonel Colm Doyle Ex-Irish army officer). On je otvoreno sarađivao sa muslimanskim rukovodstvom i vojskom u Sarajevu. Kada su srpski junaci odbili ovaj mučki napad, Kolm Dojl (Colm Doyle) je tražio da se zaustavi kontra napad i da se ostatak pacijenata iz bolnice dislocira u centar grada. On je lično transporterima “Evropske zajednice” evakuisao muslimanske snajperiste iz bolnice “Institut za fizijatriju i rehabilitaciju”, koji su maskirani kao “pacijenti” pucali snajperima sa prigušivačima po srpskim civilima i vojnicima Ilidže. Na sreću Kolm Dojl (Colm Doyle) je uskoro napustio BiH a njegovi vojnici se priključili UNPROFOR-u.                                                                

Poslije toga, po Ilidži su granate padale svaki dan u prosjeku po nekoliko stotina dnevno. Kretanje je bilo teško i veoma rizično. Međutim, Francuzi su odlučili da nam pomognu iako su malo sumnjali da je to sve baš tako strašno kako mi pričamo. Naime, čitav svijet je brujao od informacija da samo Srbi drže logore, siluju i ubijaju. Mi smo znali da je na terenu upravo obrnuta situcija. Zato su muslimani prvi krenuli da animiraju medije, da bi svoja djela sakrili. Nezvanični prevodilac francuskim oficirima u ovom slučaju je bio profesor Mirko Lazarević, časni Srbin, šezdesetogodišnjak, koji je došao iz Francuske ili Belgije kao dobrovoljac, da pomogne braći u nevolji. Pomagao je onako kako je situacija tražila od njega, vodio strane posmatrače, pripadnike UNPROFOR-a i drugih međunarodnih organizacija tamo gdje su bila stratišta srpskih žrtava i poprišta strašnih borbi u odbrani srpskih linija. Drugi prevodilac je povremeno bio moj kolega i prijatelj koji je imao u logoru “Silos” Tarčin kumove i kumčad. Taj gospodin je to obavljao tako efikasno i elegantno da su mnogi stranci mislili da je odrastao u Parizu i školovao se u elitnim francuskim školama. On je svoje srpstvo tako elegantno nosio da je to izlazilo iz već generalno stvorene slike o Srbima i srpstvu. Takvo je bilo njegovo društvo u okruženju sa kojim se on družio i sarađivao. Eto, on je rođen ovdje i vaspitan u građanskoj srpskoj porodici!

Sljedeći razgovor sam imao sa francuskim oficirima za dva dana i rekli su mi da su u prolazu i da imaju jako mnogo problema sa muslimanskim vlastima u Sarajevu oko odobrenja da posjete logore. Sve što su sa nama dogovorili, odobrila je i Komanda UNPROFOR-a.

Napokon su trojica francuskih oficira krenuli za Pazarić preko Hadžića krajem maja ’92. Kada su došli na muslimansku barikadu, dočekali su ih sa puškama na gotovs i uz mnogo bijesa i galame. Nikakve njihove propusnice nisu pomogle a ni odobrenja muslimanskih vlasti iz Sarajeva. Bukvalno su ih najurili nazad. U povratku su svratili do mene u Hotel ” Srbiju ” na Ilidžu i ispričali šta se desilo. Bili su vrlo uplašeni i blijedi.

Ta trojica francuskih oficira nisu odustajala. Riješili su da što prije pokušaju ponovo ući u logore. Ponašanje muslimana im je ukazalo da se zaista tamo svašta dešava. Ja sam im to naglasio i rekao gospodinu Ranieuru : “Tim ljudima nema ko pomoći ako to ne uradite vi lično. Nema vlasti, funkcionera ili drugog autoriteta da im može pomoći. Gospodo, vi ste tim bespomoćnim ljudima jedina šansa za spas.” Gledali su me zabrinuto!

Poslije ovog pokušaja, nas par se razletjelo da animiramo naše medije o logorima: Hrasnica – više lokacija, Zovik – Krupa, Pazarić – škola, Tarčin – škola, Tarčin – “Silos”, Ivan sedlo – Tunel, Logor Čelebići i Logor Musala u Konjicu. Valja podsjetiti na slučaj sela Bradine, koje su krajem maja ’92. godine muslimani i Hrvati prvo opkolili a zatim spalili, preko stotinu muških žitelja masakrirali, a ostalo stanovništvo, uglavnom žene, djecu i starce, držali u tunelu.

Novinar Dragan Alorić , koji je pred početak rata izbjegao na Ilidžu i bio sa mnom angažovan na vitalnim zadacima za organizovanje srpskih medija, kao i Pres-centra u prostorijama Hotela “Bosna-Srbija”, kasnije je napravio TV emisiju o Logoru ” Silos “, tj. improvizovao je uslove u ” Silosu ” koristeći isti takav objekat koji se nalazio u Blažuju. Uspješno je dočarao patnje Srba, slikom i riječju. Cilj TV emisije je bio da svijet vidi da i muslimani imaju logore za Srbe.

Privatne razmjene

– Pojedinačne privatne razmjene su bile činjenično dokazivanje tortura, koje su obrazlagali razmijenjeni logoraši, a one su izgledale stravično. Čelnici Republike Srpske i mediji dosta toga su objavili, dok je to u Srbiji bila uglavnom samo agencijska informacija?!                                                                                                                          Početkom juna ’92. godine trojica francuskih oficira su ponovo pokušali da preko Hadžića uđu u Pazarić, pa dalje, ali ni ovog puta muslimanska komanda im nije dala prolaz. Sada su muslimanski predstavnici bili odlučni i zaprijetili su im smrću. Dakle, ni drugi pokušaj nije uspio a informacije iz “S ilosa ” su tragične. Već ima mrtvih i nepokretnih logoraša. Članovi porodica sa ove strane su u panici i nemoći. Pojedinci pokušavaju nemoguće, ne bi li izvukli iz pakla najmilije. Mnogi su čuli da sam ja u kontaktu sa UNPROFOR-om i da je to najozbiljnije angažovanje nekog sa ove strane da se logoraši spase na prostoru od Hadžića do Jablanice. Uz veliku pomoć funkcionera MUP-a Tome Kovača i Tihomira Glavaša i tihog čovjeka radilice Vlatka Kneževića , koji su sa svojih pozicija djelovanja učinili mnogo, koristeći redovne službene pregovore sa predstavnicima UNPROFOR-a ukazivali na logore u Sarajevu, naročito one za koje se pričalo da su najteži: “Silos”, Krupa, Čelebići, Kasarna “Viktor Bubanj”, Hrasnica, Sokolović Kolonija, i desetine drugih logora na sarajevskom području. Opštinski predstavnici su zadovoljavali zahtjeve, pokrivali blagovremeno slučajeve adekvatnom službenom dokumentacijom i dopisima. Znao sam da će uskoro biti privatna razmjena, ali u tom vremenu ništa nije sigurno a naročito neki dogovor sa muslimanima. Na sreću, braća Krstić su privatno razmijenjeni za neke Hrvate 12. juna ’92. godine. O ovom sam odmah obavijestio Komandu Francuskog bataljona i ubrzo su trojica njihovih oficira bili kod mene. Dogovorili smo se da ih vide u Hotel ” Srbiji ” na Ilidži za par dana. Oni su bili u vrlo jadnom stanju, izgubili su preko 20 kilograma za nepuna dva mjeseca u Logoru “Silos” Tarčin. Našli smo se kod mene u kancelariji 16. ili 17. juna. Braća Pero I Branko Krstić sa francuskim oficirima razgovarali su oko tri sata. Prenijeli su im sve strahote i torture kroz koje prolaze srpski civili. Nakon ovog razgovora sa logorašima, oni su bili veoma zabrinuti za ostale zatvorenike, a naročito za Radu Lojanica , koja je bila trudna, i ostalih šest žena, a među njima Bosiljku-Bosu Aleksić , Radojku Pandurević i njenog muža Milorada, koje su najviše mučili. Za treći pokušaj trojice pripadnika Francuskog bataljona da uđu u logore, predložili smo novu i jedino preostalu maršrutu. Lokalni uski put preko Kreševa tj. opštine Kiseljak, koja je pod kontrolom Hrvata. Oni su izvršili sve pripreme i krenuli početkom jula ’92. I naišli na užasno ponašanje muslimanske komande na njihovom punktu. U prepirkama se potezalo oružje i na kraju su ih muslimani uhapsili, te natjerali da leže na zemlji. Tako su ih držali nekoliko sati dok nije došlo drugo naređenje, te ih, na sreću, pustili da se vrate. U povratku su svratili do mene u Hotel ” Srbiju ” na Ilidži. Bili su vrlo iscrpljeni i uplašeni. Tu su se osvježili i tražili savjet šta dalje da rade?

Ulazak u logor

– Tih dana su mediji muslimanske televizije govorili da u Sarajevu umiru od gladi, da su blokirani, da nemaju načina da dobiju hranu itd. To njihovo objavljivanje smo iskoristili i predložili Francuzima da idu u selo Do u Tarčin, da pregledaju željeznički most na pruzi Sarajevo–Ploče. Rekli smo im da kažu muslimanima da je, navodno, taj most miniran pred rat. Transportovanje hrane za Tarčin, pa dalje za Sarajevo, treba uskoro da krene iz luke Ploče. Francuski oficiri su to prihvatili i u tom smjeru vršili pripreme da ponovo pokušaju preko Kreševa. Iz “Silosa” stižu konstantno užasne informacije o patnjama logoraša. Nažalost, povika na Srbe je bila tolika da se glas o srpskim stradanjima izgubio u sveopštem horu koji je najavljivao bombardovanje i sankcije srpskom narodu. Trojica Francuza ne odustaju, traže načina da uđu u “Silos” po svaku cijenu, tamo je zatvoreno preko 550 Srba. Dajemo im imena organizatora logora i odgovornih za sve što se tamo dešava: Tufo Refik , Enver Dupovac , Muhamed Turčinović Zeka , Bećir Hujić , Nezir Fišo , Nedžad Ajnađić , Nezir Kazić , Enes Kazić itd. Za Tufu Refu sam im rekao da ga ja lično poznajem, da je on u mentalnom smislu zaostao, a radio je kao policajac do penzije. U ovom ratu je sam sebi stavio generalske činove. Logoraši iz “Silosa” ga nikada neće zaboraviti. Ovi Francuzi su brzo uvidjeli i saznali kakvu “igru” igra Alija Izetbegović . Njihovi kontakti sa samim vrhom muslimanske vlasti oko dozvola o kretanju po muslimanskoj teritoriji, te samom ponašanju njihovih oficira i vojnika, jako mnogo toga im je reklo. Karte su otvorene, samo kako spasiti toliko izmučenih srpskih civila?

– Početkom avgusta ’92. godine trojica francuskih oficira kreću u Kreševo, i dalje u Tarčin, pravac selo Do, da kontrolišu željeznički vijadukt na pruzi Luka Ploče–Sarajevo. U Pločama su tone i tone hrane za muslimane. Granični prelaz, ovaj put sa hrvatske na muslimansku stranu, prolaze bez problema. Na mapama smo im ucrtali gdje je most i kako u povratku najbližim putem stići u muslimansku komandu Logora “Silos”. Sve teče po planu, dolaze do “Silosa”, traže lokalno rukovodstvo i odgovorne. Oni se skupljaju uspaničeno i sa iznenađenjem. Francuski oficir im vojnički prenosi naređenja i ovlaštenja. Traži da se svi prisutni predstave. Među posljednjima se prestavio Tufo Refo pod lažnim imenom. Kod samog dolaska oni su po našem opisu odmah zapazili glavatog muslimanskog oficira. Znali su da je baš on Tufo Refo, osnivač i idejni kreator Logora “Silos”. Gospodin Ranieur je pitao: “Ko je Tufo Refo?” Predstavio se! Dok su mi to pričali, tako su se slatko smijali mom opisu tog primitivnog glavonje, a i njihovom uspjehu što su konačno prvi ušli na muslimansku teritoriju, koja je za sve novinare i međunarodne organizacije bila zabranjena zona. Nastavak razgovora je bio sa poređenjem spiskova, datuma osnivanja logora kao i stanje logoraša. Muslimani su tu pokušali prekinuti sastanak, jer nisu dozvolili ulazak i susret sa bilo kojim zatvorenikom. Francuzi su ih pitali za svako zaokruženo ime sa spiska koji smo im mi dali. Posebno su se interesovali za trudnicu Radu Lojanicu i ostale žene iz njene ćelije, kao i Dragišu Varagića, kome su pucali u stopalo u toku hapšenja, i Lazara Krstića , koga su naklali sa leđne strane vrata. Muslimani nisu željeli da pričaju o imenima, jedino su rekli da je trudnica juče oslobođena. Navodno da oni ne znaju da li je otišla kod majke u Binježevo ili u Donju Bioču kod muževih roditelja. Kuću su joj odmah na početku maja zapalili.

Trojica Francuza najavili su dolazak na to područje: Međunarodnog crvenog krsta, UNHCR-a, “Ljekara bez granica”, stranih novinara i ostalih međunarodnih humanitarnih organizacija, kako su se zvanično predstavljali. Te organizacije su počele dolaziti krajem avgusta, a kontakti sa logorašima su uslijedili tek septembra i oktobra 1992. godine. Obilazak ostalih logora je uslijedio poslije ovog prvog prodora na ovaj dio sarajevske opštine. Predstavnici međunarodne zajednice više nisu imali velikih problema za kretanje na muslimanskim teritorijama.

Medijska blokada

– Za sljedeći odlazak francuskih oficira u Tarčin, predložili su mi da posjete moje roditelje, te, ako želim, da im napišem pismo. Žele da ih vide. Naravno da sam to prihvatio sa velikim zadovoljstvom. Napisao sam pismo na pet stranica i obrazložio im dosta toga, što je bilo za njih novo i sudbonosno. Kada su krenuli do moje kuće, pratilac im je bio Mujo Ibrica , profesionalni policajac, kojeg sam ja poznavao prije rata, a brat mu je završio srednju školu u kojoj sam prethodno radio kao profesor. Mujo je bio čestit policajac, a u ovom ratu je bio profesionalan. Ne znam da li je do njega došao pozdrav od mene u julu 1992. Želio sam da zna gdje sam i da pomogne bilo kome ko se pozove na mene. Za to je bilo razloga! Francuzi su razgovarali sa mojom majkom. Na srpskom jeziku su naučili da kažu “tvoj sin Marko je dobro, on vas pozdravlja”. Ona ih je odlično razumjela. Nažalost, pismo joj nisu smjeli predati naočigled muslimanskog prevodioca i policajca. Bojali su se kasnijih problema koje bi mogli imati moji roditelji i komšije. To pismo su zadržali, a ja ga kasnije nisam ni tražio od njih.

Sa francuskim oficirma sam se rjeđe viđao, jer je sada sve išlo po njihovoj dinamici i prioritetima. Još nam je cilj bio napraviti razmjenu iz “Silosa” najugroženijih, kao i civila koji su ostali u kućama. Oni su mahom bili starci. Francuzi su mi rekli da će se to desiti, ali da će to sporo ići.

– Iznenada sam dobio informaciju da je trudnica Rada Lojanica došla u Binježevo. Javio sam francuskim oficirima i oni su tražili da lično razgovaraju sa njom. Otišli smo kod Rade 04. oktobra ’92. u Binježevo. Ona je razgovarala sa trojicom Francuza oko dva sata. Ja sam dobar dio tog vremena njih ostavio same. Poslije tog razgovora prevodilac Mirko Lazarević je u autu plakao. Trudnica Rada je bila jako blijeda i iscrpljena. Užasne informacije iz logora su i dalje stizale. Počeli su logoraše voditi na kopanje i teške fizičke radove, za potrebe muslimanske vojske. Svi svjetski mediji pričaju o logorima koje drže Srbi! Niko ne spominje zloglasne logore širom muslimanske Bosne i Hercegovine. Muslimanski mediji najavljuju dolazak preživjelog bivšeg logoraša u nacističkim logorima iz Drugog svjetskog rata i nobelovca Eli Wisela ((Elie Wiesel Nobel Peace Prize) i humanistu Danijela Salvatore Šifera (Daniel Salvatore Schiffer). Njihov cilj je da uđu u logore i da posjete logoraše. Prvo dolaze u Srbiju, a po protokolu će se sresti sa predsjednikom Ćosićem , Miloševićem i patrijahom Pavlom . Poslije Beograda dolaze u Sarajevo. Odlazim u Beograd 23. novembra ’92. sa ciljem da svi srpski funkcioneri predvide u dnevnom redu raspravu o logorima i njihovim lokacijama, posebno logora sarajevske regije: “Viktor Bubanj” , “Silos” u Tarčinu, Logor u Čelebićima, itd., kako bi se ovaj bivši logoraš i nobelovac (inače apriorno nesklon Srbima – prim. M. R.) uvjerio šta Srbi trpe i ko drži logore u Bosni i Hercegovini i ko je prvi počeo ovo zlo. Ja prenosim informacije, dajem podatke i kontaktiram 25. novembra sa šefom kabineta predsjednika Ćosića – Momom Radivojevićem . On mi obećava da će predvidjeti u protokolu i tu temu razgovora, zatim Informativni centar vlade Srbije sa dr Prvoslavom Ralićem , koji mi takođe obećava da će to biti jedna od tačaka razgovora, pa sa šefom kabineta Njegove svetosti patrijaha srpskog g. Pavla, prof. Lečićem , koji mi takođe obećava da će učiniti sve i ujedno zahvaljuje za takve informacije pred ovako važan razgovor u ovim teškim vremenima za srpski narod u cjelini.

Vraćam se na Srpsku Ilidžu sa nadom da će se napokon saznati prava istina o muslimanskim logorima prepunih unakaženih Srba. Moja nada je kratko trajala – bivši logoraš Eli Wisel bio je u Beogradu, pa u Sarajevu, gdje je otišao da se slika za televiziju, i to u sarajevski Centralni zatvor, koji je izgledao normalno, sa čistim čaršafima i okupanim “Srbima”. O ostalim logorima nije bilo nijedne rečenice, a kamoli o “Silosu” u Tarčinu. Nijedna informacija nije objavljena ni u Beogradu o logorima na sarajevskom području gdje su bili zatvoreni Srbi. Da li su naši tadašnji funkcioneri sugerisali Eli Wiselu da posjeti kasarnu “Viktor Bubanj” i ostale poznate logore, ne zna se?! Za vrijeme njegovog dolaska nezvanično ih je primio general Lewis MacKenzie (Canadian UNPROFOR  military officer Major-General Lewis Wharton MacKenzie). Ko zna, možda im je on nešto rekao o logorima u Sarajevu? Ja znam da je on imao tu informaciju. Sa srpske strane još uvijek nema apsolutno nikakvih znakova neke osmišljene kontraakcije koja bi se ofanzivi bjelosvjetskih moćnika i njihovim “razlozima” prometanja bezočnih laži u “istinske istine” suprotstavila. Nažalost, sve moje informacije u Beogradu su bile izlišne.

Autor: Marko Varagić

Zahvaljujemo se gospodinu Marku Varagiću na dostavljenom tekstu.
Share on FacebookTweet about this on TwitterShare on Google+Share on LinkedIn
Za ovaj članak je isključena mogućnost komentarisanja. Hvala na razumjevanju.