Put bez povratka – Miladin Trišić

Izvor: redakcija/Miladin Trišić

Objavio:

trebevic.net

- prije 9 mjeseci u

Pismo čitalaca

Pojaviše se zraci sunca iznad Trebevića,
punim sjajem obasjaše dolinu Kotromanića.
Probudiše ispod magle usnuli grad,
probudiše Sarajevo tad.

Probudiše neka sjećanja, ne tako davna, ali
ne mogoše vratiti ona vremena, ne tako stara.
Probudiše uspomenu na one dane prošle,
ali ne mogoše vratiti one, koji iz
Sarajeva zauvijek odoše.

Ne mogoše ih vratit u njihov rodni grad,
ne mogoše tad, ne mogu ni sad.
Ostaviše oni tako, zauvijek, na Miljacki
taj lijepi grad, za kojim čeznu i sad.

Ostaviše svoje snove, ispod stabala kraj
Vilsona, i u kori platana, imena svoja.
Ostaviše svoje poglede sa Bistrika, u noćnoj
tami, i odoše bez osmijeha, odoše sami.

Ostaviše svoje djetinjstvo na Vrelu Bosne,
i na njemu, svoje dane bosonoge.
Ostaviše svoju mladost kraj Sebilja slavnog,
i po baščaršijskoj kaldrmi, hladnoj.

Ostaviše u Sarajevu svoje najbolje godine,
svoje živote, i sve što je lijepo, tamo ostalo je.
Ostaviše svoja proljeća, na Bembaši ljeta i
jeseni zlatne, i odoše u zimu, da se nikad ne vrate.

Ostade prazan tad, ispod Igmana taj lijepi grad,
prazno je Sarajevo bez njih, prazno i sad.
Tog snježnog februara i marta, te zime hladne,
posljednji put u isto vrijeme čuše zvona i ezane.

Ostaviše svoje Sarajevo da u njemu više ne pate,
i odoše tog marta na put bez povratka,
odoše, da se nikad više u njega ne vrate.

Ova tužna priča i danas živi, o narodu kome
se čitava zemlja divi. Dive se tome koliko su hrabri
i snažni bili, te su drugima poklonili, ono,
zbog čega su oni živjeli i umirali.

Sve su poklonili i drugima ostavili, a za sobom
samo uspomene ponijeli. Ispratiše ih zvuci
zvona sa Baščaršije stare, i odoše,
odoše da se nikad više ne vrate.

Njihove tragove tad zame, ta zima okrutna, ali
ih ne omete sa pravog, o slobodi sanjanog puta.
Otišli su za slobodom, u tišini, ne žaleći
za onim što su za sobom ostavili.

Iz Sarajeva, tog slavnog grada ispod Trebevića,
odoše tog marta, sva živa i mrtva, srpska bića.
I uz zvuke crkvenih zvona, sa Baščaršije stare,
odoše, odoše da se više nikad ne vrate.

I sad bez njih, kao što rekoh na početku, sviću
jutra nova, bude ih baš ta, baščaršijska zvona,
ali bez njih, nikada više neće probuditi,
vremena stara, ona.

Napomena: komentari čitalaca ne predstavljaju ni na koji način stav redakcije portala trebevic.net. Za sadržaj i tačnost komentara čitalaca ne odgovaramo. Sadržaj se pregleda i neprimjereni komentari se ne objavljuju. Portal trebevic.net zadržava pravo brisanja komentara bez najave i bez objašnjenja.

Uslovi komentarisanja: Poštovani, pri objavi komentara molimo Vas za kulturno izražavanje. Administrator neće objaviti komentare koji na bilo koji način vrijeđaju druge po bilo kojoj osnovi ili svojim sadržajem nisu na adekvatnom mjestu.

Redakcija Trebević Info Portala je u slučaju komentara koji izazivaju rasnu, nacionalnu ili vjersku mržnju, te potiču na nasilje dužna obavijestiti nadležne organe o takvom pristiglom komentaru.

Ostavite komentar