Grobovi naši boriće se s vama

Izvor: redakcija

Objavio:

trebevic.net

- prije 3 mjeseci u

Pismo čitalaca

Mostar je tog 2. februara 1924. godine utihnuo. U znak žalosti, na mnogim kućama istaknute su crne zastave. Umro je Aleksa Šantić. Kažu da se od Šantića najdirljivije oprostio mujezin jedne mostarske džamije, koji je u momentu prolaska posmrtne povorke, toplo i tužno pojao molitvu za upokojene.

Obraz pomenutog mujezina danas kaljaju njegovi potomci, pod drugim narodnim imenom, ali slobodni da se pozovu na tradiciju časnog mujezina i njegovih savremenika, naše krvi i okupatorskih imena. Jedan od nasljednika tvrdi da je Šantić podmetnuto kukavičje jaje, srpski šovinista i vuk u jagnjećoj koži. U jednom radu o njemu piše kao o mudrom i inteligentnom čovjeku, sposobnom da obavlja obavještajne zadatke, da je čovjek koji je sporovdio politiku tadašnje Srbije. Već u drugom radu kaže da je on od rođenja imao mentalnih poteškoća, te da je nemoguće da je on napisao ‚‚Eminu“. Njemu su čudni Šantićevi turcizmi (a svi znamo da je naš jezik kasno ‚‚očišćen“ od turcizama, naročito u BiH), te nalazi da je ‚‚Emina“ zapravo nastala u narodu, navodeći muslimasko selo gdje je zapisana. Redom nabraja Šantićeve pjesme ‚‚ukradene narodu“, da bi obezvrijedio i na ništicu sveo srpsku kulturnu baštinu i sve ono što su pravoslavni Srbi dali Hercegovini i susjednoj Bosni. Šantić je u njegovim tvrdnjama bio mentalno nesposoban da donese takav umjetnički izražaj. Kontradiktorno, za onaj rodoljubivi, srpski ciklus Šantićeve poezije, kaže da je nastao iz nacionalističkih pobuda, da bi se kod muslimanskog življa probudio srpski nacionalni osjećaj. A za to je Šantić mentalno bio sposoban! Za one koji važe za ‚‚prve u Bošnjaka“ i Selimović je zlo koje je izdahnulo u momentu kad mu je Darka saopštila rezultate tadašnjeg popisa stanovništva. Većina muslimana tada se izjasnila Muslimanima, a ne Srbima. Tom spoznajom, kaže spodoba, Selimovića je udarila kap, te je na licu mjesta izdahnuo.

Neko bi rekao da su ovo rijetki i nezabrinjavajući istupi tzv. intelektualne elite kod muslimanskog življa u Bosni i Hercegovini, a brojni su bosanskohercegovački mediji ispratili promocije njegovih knjiga i generalno ‚‚njegov rad“ i tvrdnje koje su proizišle iz njegovih ‚‚istraživanja“.

A upravo je ova sorta nasljednika u ljeto 1992. godine minirala spomenik Šantiću koji se nalazio u Šantićevom parku, nedalko od Starog mosta.

Srpski narod je devedesetih godina prošlog stoljeća, prvi put u novijoj istoriji, preduhitrio ratnog neprijatelja. Poučen genocidom iz prethodnih ratova, prvi put nije čekao dolazak dželata i prvi put nije bio ovca za klanje. Na vrijeme se, u ogromnom procentu, povukao iz sredina u kojima nije mogao formirati vlast. S obzirom na to da su preostali mostarski Srbi 1992. godine dobrim dijelom već bili ubijeni ili u mnogobrojnim hercegovačkim logorima, merhametlijama i ustašama bista Šantiću je bila jedno od mjesta gdje se može iskazati mržnja prema svemu srpskom. Kad nema mesa, i bronza dobro dođe. Nisu se zadovoljili miniranjem, pa je skrnavljenje nastavljeno iživljavanjem na ostacima Šantićeve glave. Naročitu strast budila su im mjesta na bronzi koja su predstavljala Šantićev vrat, grlo, nos i oči.

Gradom su kružile priče da su ostaci spomenika Šantiću završili u Neretvi. Kako bi svoj ‚‚evropeizam“ pokazali tzv. međunarodnoj zajednici, a samo što se rat završio, skočili su u Neretvu u potrazi za ostacima nekadašnjeg spomenika velikom pjesniku, podilazeći im onako kako su podilazili svim gazdama kroz istoriju. Nisu ništa pronašli. Ostaci biste, godinama nakon toga, našli su se u rukama jednog mostarskog umjetnika, ali on nije želio da otkriva kako je došao u posjed bronzanih ostataka. Nemojte me držati za riječ, ali navodno je do ostataka spomenika Šantiću došao preko tetke Murata Šabanovića. Onog Murata koji se u Višegradu, prije nego je zaprijetio da će potopiti Podrinjsku regiju, na isti način iživljavao nad spomenikom Ivi Andriću.

Odnos prema liku i djelu Alekse Šantića i odnos prema srpskom kulturnom naslijeđu, dobrano odslikava i odnos prema pravoslavnim Srbima i srpskom imenu.

A Mostar je jedan od onih gradova koji je kulutrno procvjetao stvaranjem srpskog građanskog staleža i slabljenjem turske države. Muka jednih, vrlo često znači napredak drugih, te su pravoslavni Srbi svoje uzdizanje dočekali s padom muslimanske moći. U 18. i 19. stoljeću stvorili su jak građanski stalež, kojem je trgovina donijela veliko bogatstvo. Iznjedrili su generacije pjesnika, pisaca i istoričara, na čijim djelima i danas počiva dobar dio srpske književnosti, istorije, tradicije i kulture uopšte.

Danas u Mostaru i okolini živi nekoliko hiljada Srba. Njihovo postojanje u Mostaru, svelo se na potkusurivanje u političkim previranjima između Muslimana i Hrvata.

Piše: Peđa Kovačević

Napomena: komentari čitalaca ne predstavljaju ni na koji način stav redakcije portala trebevic.net. Za sadržaj i tačnost komentara čitalaca ne odgovaramo. Sadržaj se pregleda i neprimjereni komentari se ne objavljuju. Portal trebevic.net zadržava pravo brisanja komentara bez najave i bez objašnjenja.

Uslovi komentarisanja: Poštovani, pri objavi komentara molimo Vas za kulturno izražavanje. Administrator neće objaviti komentare koji na bilo koji način vrijeđaju druge po bilo kojoj osnovi ili svojim sadržajem nisu na adekvatnom mjestu.

Redakcija Trebević Info Portala je u slučaju komentara koji izazivaju rasnu, nacionalnu ili vjersku mržnju, te potiču na nasilje dužna obavijestiti nadležne organe o takvom pristiglom komentaru.
  1. Civilizovani ljudi i države , čuvaju sve spomenike i ostalo kulturno i istorijsko naslijedje.I divlja plemena su poštovala spomenike. Samo polupismenim divljacima ne treba ništa osim njihovog primitivizma.

Ostavite komentar

Your email address will not be published.