Srbi – zašto ih na obalama Miljacke više nema

Objavio:

Peđa Kovačević

- prije 2 mjeseci u

kolumne

U ovom tekstu se neću osvrtati na laži političara koje su u vezi sa sarajevskim Srbima, jer je laž vječito i legitimno političko sredstvo. Nijednoj političkoj strani nije u interesu da se iznese, bar približno, istina o razlozima zbog kojih Srba u Sarajevu gotovo i da nema. Pozabaviću se u ovim redovima manipulacijama i lažima kojima se služe mediji i društveno (ne)odgovorni pojedinci, a koji direktno utiču na svijest svoje publike.

Skoro sam pogledao jednu reportažu u kojoj se autor trudi ukazati na ‚‚srpske laži” o broju Srba u prijeratnom Sarajevu i razlozima zašto Srba u Sarajevu više nema. Reportažu je započeo podacima Popisa stanovništva iz 1991. godine. Na teritoriji Sarajeva, sa teritorijalno ogromnom okolinom, tada je živjelo 157.143 Srba. Tom činjenicom on demantuje Neleta Karajlića koji tvrdi da je iz Sarajeva protjerano 200.000 Srba. Karajlić je jedan od rijetkih koji govori na ovu temu, a da pritom privuče ogromnu pažnju javnosti, ali to što sam od njega čuo nikad nije bilo precizno i pokriveno argumentima. Kod Neleta je diskutabilan broj i izraz ‚‚protjerani”, a kod drugog njegova definicija da su Srbi svojevoljno napustili grad. U Sarajevu je te godine živjelo 56.470 Jugoslovena. A ko je te predreferendumske godine mogao biti Jugosloven u Sarajevu? Jugoslovena u Sarajevu više nema, pa se postavlja pitanje u koji narod su se utopili?! Ja bih rekao da je većina tih Jugoslovena ipak nosila slovenska, grčka i hebrejska imena.

Potražio je autor reportaže i sagovornike za ovu priliku, pa mu je jedan profesor Univerziteta u Sarajevu i ‚‚naučno” pomogao u dokazivanju ‚‚srpskih laži”, iznoseći podatak da je većina sarajevskih Srba živjela u Palama i u Trnovu, te su tu i danas. Na ovu besramnu i zlonamjernu laž možete naići bilo gdje na internetu u komentarima muslimanske populacije na ovu temu. Ono što direktno nije iznio profesor, govore oni koji slijede njegovu misao i laž – Srbi su zapravo živjeli u prigradskim opštinama i selima, te su tu i danas, u Republici Srpskoj, u ruralnim dijelovima Sarajeva koji su pripali tom entitetu.

Ne želim se ovom prilikom baviti vječitim južnoslovenskim kompleksom ‚‚selo-grad”, te tvrdnjama da čovjek koji je vezan za poljoprivredne djelatnosti ne može imati civilizacijske vrijednosti ravne onom čovjeku koji živi u gradu, ali želim konstatovati da mi, nažalost, i u 21. vijeku teško da imamo gradove. Naročito ih nismo imali u prethodnim stoljećima i u vremenima kada je prostor oko Sebilja na Baščaršiji bio tor za trgovinu stokom i dok su beogradskom Slavijom šetale svinje. Pritom, svakako ne mislim da odsustvo poljoprivrede u naseljenom mjestu, to naselje čini gradom. Naglasio bih da je univerzalna vrijednost koju naše govorno područje ima i koja je naš narod proslavila u svijetu, nastala najvećim dijelom na selu, a to je srpska narodna epika i lirika, vrhunski umjetnički izražaj koji je, uz našu crkvu, razlog kojem dugujemo naše postojanje i kontinuitet.

Ako te predrasude uzmemo kao mjerodavne, istina nas sustiže i u sljedećim redovima. Prećutkuju merhametli Muslimani činjenicu da je najstariji religijski objekat u Sarajevu Stara crkva na Baščaršiji, prećutkuju činjenicu da je Muzej Stare crkve najstariji sarajevski muzej i četvrti u rangu svjetskih muzeja tog tipa. Prećutkuju da su sarajevski Srbi i Jevreji do Drugog rata bili okosnica zanata i trgovine na Baščaršiji i okosnica privrede grada. Zaboravljaju današnje Sarajlije da je prvi moderan hotel u Sarajevu, koji je i danas jedan od simbola grada, izgradio Gligorije Jeftanović, da su sarajevski Srbi postavili temelj pozorišne umjetnosti u Sarajevu, da je prvakinja Narodnog pozorišta Jelena Kešeljević trpila odmazdu muslimanskog življa, koje je u to vrijeme smatralo da je pozorište đavolja rabota, zaboravljaju da su pravoslavni Srbi zadugo bili gotovo jedini nosioci svih kulturnih dešavanja u tom gradu.

Potrudio se i jedan akademik, među prvima u Bošnjaka, da doprinese razotkirvanju ‚‚srpskih laži” o Sarajevu kao srpskom gradu, te iznio javnosti ‚‚teško dostupnu” informaciju, ‚‚naučno obrađenu”, da su Srbi u Starom gradu 1991. činili apsolutnu manjinu, te nam saopšti kako je to u cijelom svijetu pokazatelj čiji je grad i ko ima istorijsko pravo na njega. Zaboravlja akademik da je potomke najčuvenijih sarajevskih porodica Despića i Jeftanovića, kao i mnoge druge, iz starog dijela Sarajeva i Jugoslavije otjerao komunizam, da su pomenuti Starom gradu i Sarajevu ostavili imovinu neprocjenjive vrijednosti, da je Despića kuća depandans Muzeja Sarajeva, da je u drugoj kući Despića danas smješten Muzej književnosti i pozorišne umjetnosti, da je hotel Evropa, zadužbina porodice Jeftanović, i danas ponos Starog grada i Sarajeva. Zaboravlja akademik da su sarajevski Srbi ubijani u Drugom svjetskom ratu. Zanemaruje akademik činjenicu da se prosječan Srbin pravoslavne tradicije fizičkim oslobođenjem počeo oslobađati i turske tradicije i načina života u turskim mahalama, te da je uske uličice i čikme, ‚‚kuću na kuću” i male, zidom ograđene avlije zamijenio komforom, širinom, otvorenim i velikim dvorištem, velikim kućama i prostranim stanovima u novijim dijelovima Sarajeva. Zanemrio je akademik i činjenicu da je ogroman dio srpske inteligencije, koja je željela napredak, iz Sarajeva odvukao najveći srpski i jugoslovenski centar – Beograd.

Za istinu na ovu temu nije potrebna naučna analiza. Prema Dejtonskom mirovnom sporazumu 43,8 odsto teritorije predratnog Sarajeva i 1,5 odsto stanovništva tog grada pripalo je Republici Srpskoj. Federaciji BiH (FBiH) je pripalo 56,2 odsto teritorije i 98,5 odsto ukupnog stanovništva koje je 1991. godine živjelo na toj teritoriji. Opština Pale očigledno nije uračunata u ovaj podatak, jer je uoči samog rata izašla iz sastava grada Sarajeva. Matematički, na teritoriji Sarajeva koja je pripala Republici Srpskoj, uključujući i Pale, prije sukoba živjelo je oko 15.000, najviše 20.000 Srba. Autor pomenute reportaže je na tu teritoriju ‚‚spakovao” 90.000 Srba, tvrdeći da su oni i prije rata živjeli u okolini Sarajeva, gdje danas niče Istočno Sarajevo. Istina je mnogo drugačija. U opštinama Istočno Novo Sarajevo, Istočna Ilidža i Pale živi manje od 50.000 stanovnika, a više od dvije trećine tog stanovništva jesu izbjgli sarajevski Srbi.

Za Muslimane kojih više nema na teritoriji današnje Republike Srpske, muslimanski mediji imaju samo jedan termin – ‚‚protjerani”. Taj termin, u njihovom slučaju, jedino može da zamjeni ‚‚etničko čišćenje”. U slučaju Srba, terminologija je drugačija. Srbi su iz Sarajeva, Mostara, Zenice, Tuzle otišli svojevoljno. Istina, Srbe niko nije pakovao i autobusima odvozio iz Sarajeva. Ali ni banjolučke i prijedorske muslimane niko nije iseljavao iz tih gradova, već je za njih, kao i za Srbe u većinski muslimanskim sredinama, stvorena atmosfera i svi uslovi da oni napuste svoje domove. Dobar dio Srba je, što se na srpskoj strani prećutkuje, na usmene preporuke aktivista Srpske demokratske stranke otišao iz grada na kratko vrijeme, u nadi da će se vratiti kad Jugoslovenska narodna armija uspostavi kontrolu nad cijelim gradom. Ali, na isti način je Stranka demokratske akcije angažovala prijedorske muslimane, koji su otišli iz Prijedora i napdali ga s namjerom ‚‚oslobođenja”. Ni jedni ni drugi ‚‚oslobođenje” nisu dočekali, ali su samo prvi pomenuti okarakterisani kao mrzitelji svog grada, koji pucaju po njemu. Drugi su žrtve progona i ubijanja. Neko će reći da je neumijesno porediti Sarajevo i Prijedor u smislu direktnih ratnih dejstava, ali i za genocid je, koliko čujem, presudna namjera, pa tek onda učinjeno. Da su imali snage i kapaciteta, napadali bi i sravnili Prijedor sa zemljom, samo da uspostave kontrolu nad tim gradom.

Govoreći o tome zašto je pred Haškim tribunalom priznala dio krivice, Biljana Plavšić je rekla: ‚‚Za vrijeme rata posjetila me je jedna predstavnica međunarodne zajednice u BiH. Tada mi je rekla da iz nekih dijelova Republike Srpske muslimansko stanovništvo odlazi, iseljava se. Ja sam joj rekla da mi je žao, ali da je tako najbolje, rat je, ludilo, niko im ne može garantovati bezbjednost u takvoj situaciji. Bitna je živa glava. Ona mi je rekla da je to etničko čišćenje. Prvi put sam čula za taj izraz. Rekla sam joj da sam onda i ja u Drugom svjetskom ratu bila etnički počišćena, bježala sam sa porodicom u Srbiju, ali je bitno da se život sačuvao u tim nesrećnim vremenima. Godinama nakon toga, vidjela sam je u sudnici Haškog tribunala. Bila je svjedok Tužilaštva protiv mene. I ispričala je ovu priču. Ja joj nisam mogla reći da laže, jer je govorila istinu. Rekla sam da ako je to što nisam ništa učinila da zadržim te ljude na svojim ognjištima etničko čišćenje, onda sam kriva.”

Drugi talas odlaska Srba iz Sarajeva nastupio je tokom rata. Stradanje Srba u muslimanskom dijelu Sarajeva opisao sam u mnogim tekstovima. Ne želim da tvrdim da u Sarajevu nije bilo Srba koji nisu imali nikakvih problema sa muslimanskom većinom, ali iz razgovora sa mnogima, zaključujem da je to bio vrlo mali procenat srpskog stanovništva. Mnogi Srbi su ubijeni i bačeni u jamu na lokalitetu Kazani, mnogi su poput doktora Najdanovića ubijani u drugim dijelovima grada, hiljade njih je bilo u logorima. Desetine, možda i stotine žena su silovane. Stvoreni su, dakle, svi uslovi da preostali Srbi, pored straha od unakrsne vatre, žive u strahu i neizvjesnosti od većine i njihovih vlasti. Sarajevo je prvenstveno bilo opkoljeno iznutra, pa tek onda spolja. Da bi izašao iz Sarajeva, bilo koji stanovnik je morao da plati, jer je taj mafijaški posao obavljao sam vrh tadašnje sarajevske vlasti. Manji talas Srba, oni koji su imali hiljade da plate, otišao je iz grada u tom periodu.

Treći, najvjerovatnije i najmasovniji talas odlaska Srba iz Sarajeva, dogodio se nakon potpisivanja Dejtonskog mirovnog sporazuma. Srbi su odlazili iz gradskih zona koje su se do tada nalazile u Republici Srpskoj. Odlazili su sa Grbavice, Vraca, iz Nedžarića, sa Ilidže, iz Vogošće, Hadžića i Ilijaša. Ovdje treba napomenuti da su mnogi Srbi nakon rata po drugi put postajali izbjeglice, jer su na samom početku sukoba, pobjegavši iz Sarajeva pod muslimanskom kontrolom, utočište našli u zoni srpske politčke i vojne odgovornosti. Sada su bili prinuđeni da po drugi put postaju izbjeglice, jer je gotovo cijela urbana zona Sarajeva pripala FBiH. Svaki Musliman će vam reći da su Srbi po završetku rata odlazili iz Sarajeva na poziv srpskog rukovodstva. I reći će vam djelimičnu istinu. Srpsko rukovodstvo je pozivalo Srbe da napuste svoja ognjišta, obećavajući im da će na srpskoj teritoriji izgraditi i veće i ljepše Sarajevo. Republici Srpskoj je bilo potrebno to stanovništvo, koje bi, da je ostalo u Sarajevu, vjerovatno promijenilo svoju svijest i okrenulo se protiv ideje o srpskoj državi. Nažalost, većina onih koji su otišli, zbog nedostatka infrastrukture, nisu se zadržali na teritoriji današnjeg Istočnog Sarajeva, već su otišli dalje, u nepoznato. Ono što vam nijedan Musliman neće reći, jeste činjenica da je Alija Izetbegović u svojim medijiskim nastupima govorio da u Sarajevu ne može ostati niko ko je je bio pripadnik Vojske Republike Srpske. A koja porodica nije imala bar jednog vojnika? Jedan Izetbegovićev ministar je istovremeno izjavio da srpska djeca koja su viđena na mitinzima protiv predaje Sarajeva FBiH, neće moći pohađati nastavu u sarajevskim školama. I na kraju, sve i da nije bilo pritisaka politike sa obje strane, koji bi noramalan čovjek mirno sjedio i čekao dolazak, sada već nadmoćnijeg neprijatelja i njegovu vlast?! Srbi su morali otići iz Sarajeva. Međunarodna politika i pravda na njen način, srpsko političko djelovanje, žrtva za konačni mir i Republiku Srpsku, strah od dojučerašnjeg neprijatelja, kao i muslimansko rukovodstvo, razlozi su zbog kojih Srba u Sarajevu više nema.

Sa ove vremenske distance gledano, koliko god gorko zvučalo, i ako se pomirimo sa činjenicom da nije postojala mogućnost da dijelovi Sarajeva ostanu u Republici Srpskoj – desilo se najbolje. Da su ostali u FBiH, najveći dio Srba, ako ne do sad, onda u narednim decenijama, bi pojela ideja države BiH i ideja bosanske nacije triju religijskih tradicija. Cilj ratnog neprijatelja srpskog naroda bi bio ispunjen, kao što je dobrim dijelom ispunjen u Hrvatskoj, gdje od 200.000 Srba koji tamo žive, njih 150.000 svoj jezik zovu hrvatskim imenom.

Bosna i Hercegovina i Republika Srpska su ostale bez stotina hiljada pravoslavnih Srba, ostale su osakaćene za hiljade profesora, ljekara, naučnika, književnika, umjetnika i inteligencije uopšte, ali ovu gorku istinu ublažava činjenica da oni, gdje god da su, baštine srpsku tradiciju i da nisu postali neprijatelji svog naroda, kao što je to postao mali broj sada već tzv. Srba, koji u Sarajevu izigravaju ‚‚većeg katolika od pape”.

Povratak Srba u Sarajevo neuspio je to pokušaj, ako ga je ikad uopšte i bilo. Ja sam jedan od malobrojnih Srba koji se vratio u Sarajevo. Sjedeći u redakciji jedne sarajevske televizije, na svom radnom mjestu, od urednice informativnog programa za koji sam radio, svakodnevno sam trpio brecanje na ekran televizora u trenucima kada se na njemu pojavi Milorad Dodik ili bilo ko od onih koji brane srpski interes i podržavaju postojanje Republike Srpske. Često sam slušao njene monologe, ćuteći i gledajući svoj posao. Međutim, dođe i taj dan kad sam na njenu ‚‚svađu” sa Dodikom morao reagovati.

-Sve ti četničko i sve ti po spisku j..em – reče Dodiku i nastavi da nabraja.

Uvijek kažem, zrno primitivizma između dvoje ljudi dovešće do velike svađe. Proradilo je to zrno primitivizma i u meni. Nakon te svađe, s moje strane gledano, ja tu više nisam imao šta da tražim, niti bih mogao dane u četiri zida provoditi sa osobom sa kojom sam imao obračun na pomenutu temu u kojem su pale teške uvrede. Vremenom, da sam ostao u Sarajevu, desila bi se slična situacija u mom društvu, na pijaci, u kafani, bilo gdje. Dakle, u Sarajevu kao Srbin možeš opstati samo ako mudro ćutiš i trpiš, ili u slučaju da prihvatiš kolektivnu muslimansku misao o Srbima kao zločinačkom narodu i merhametli Muslimanima kao jedinoj žrtvi. I u tom slučaju, ti se odričeš svog srpskog identiteta i postaješ Bosanac, i time ispunjavaš san svog političkog i ratnog neprijatelja.

Nakon Radio-televizije Republike Srpske(RTRS) i BN televizije, jedan srpski novinar stigao je na Al džaziru. Možemo gotovo sa sigurnošću pretpostaviti stanje njegove nacionalne i ideološke svijesti za vrijeme rada na RTRS-u. Njegova svijest se mijenja dolaskom na televiziju koja generalno ima antisrpsku uređivačku politiku. Nedavno sam na Fejsbuku pročitao njegov status. Parafraziram :

– Kakva god da je, ona je tvoja država. Gdje god da odeš, bićeš stranac. Jedino si u njoj siguran da si svoj na svome.

Razlika između njegovog napretka do Al džazire i mog, uslovno rečeno, nazadovanja, je u tome što ja u Srbiji i Crnoj Gori nikad neću biti stranac, niti se strancem u tim državama mogu osjećati, niti će Srbija i Crna Gora za mene ikad biti inostranstvo.

Prva muslimanska misao na ovaj moj, nužno, opširan tekst, biće : ‚‚Četnička demagogija koja za cilj ima izjednačavanje žrtve i agresora.”

Ta misao je temelj na kojem će Republika Srpska izgraditi potpunu samostalnost i nezavisnost svoje državnosti.

Share on FacebookTweet about this on TwitterShare on Google+Share on LinkedIn
Autor: Peđa Kovačević
Napomena: komentari čitalaca ne predstavljaju ni na koji način stav redakcije portala trebevic.net. Za sadržaj i tačnost komentara čitalaca ne odgovaramo. Sadržaj se pregleda i neprimjereni komentari se ne objavljuju. Portal trebevic.net zadržava pravo brisanja komentara bez najave i bez objašnjenja.

Uslovi komentarisanja: Poštovani, pri objavi komentara molimo Vas za kulturno izražavanje. Administrator neće objaviti komentare koji na bilo koji način vrijeđaju druge po bilo kojoj osnovi ili svojim sadržajem nisu na adekvatnom mjestu.

Redakcija Trebević Info Portala je u slučaju komentara koji izazivaju rasnu, nacionalnu ili vjersku mržnju, te potiču na nasilje dužna obavijestiti nadležne organe o takvom pristiglom komentaru.

Ostavite komentar

Your email address will not be published.