Smrt doktora Milutina Najdanovića – Muslimanski ratni lov na srpsku inteligenciju

Objavio:

Peđa Kovačević

- prije 2 mjeseci u

trebevic.net

Obojica su bili ljekari.

Savjesno su kroz dvije generacije liječili građane Sarajeva.

– Moj deda je nakon Drugog svjetskog rata jednu svoju pripovjetku posvetio svojoj pokojnoj majci Sari, gdje kaže da je srećan što je ona umrla na vrijeme i što nije doživjela strahote kojima je on bio svjdok. Ja sam 1992. godine, a i mnogo godina nakon toga, govorila da me u tragičnoj sudbini mog oca tješi jedino što je ubijen u avgustu 1992. a ne poslije u toku rata, pa nije morao da doživi sve što se desilo srpskom narodu. Masakriran je i ubijen, kao što tužno reče moj deda, na vrijeme i samo zato što je bio Srbin – rekla mi je u jednom razgovoru Mirjana Najdanović Kojić, kćerka uglednog sarajevskog ljekara Milutina Najdanovića i unuka našeg proslavljenog pisca Isaka Samokovlije.

Ne hoteći da doktora Najdanovića, kao jednu od žrtava muslimanskog terora u ratnom Sarajevu, od ostalih žrtava izdvajam samo zato što je ugledni sarajevski ljekar i zet Isaka Samokovlije, opet nisam mogao da se oduprem mučnom osjećaju koji donosi činjenica da su oni koji su ubili doktora Najdanovića, unesrećili potomke onoga koji je, rame uz rame sa Andrićem i Selimovićem, za vijekove zadužio Bosnu i Hercegovinu, u čije ime su ubijali. Pokojni Strahinja Živak, inženjer telekomunikacija, pisac i logoraš, autor je spiska ubijenih i protjeranih sarajevskih ljekara. Na tom spisku našla su se imena stotina srpskih ljekara koji su ubijeni, utamničeni ili su protjerani iz Sarajeva u periodu od 1992. do 1996. godine. Kroz neke od mnogobrojnih sarajevskih logora prošle su desetine ljudi u bijelom. Mnogi srpski ljekari su ubijani pod različitim okolnostima i u različitim dijelovima grada. Ostali su protjerani.

Prosječan stanovnik današnjeg Sarajeva će vam reći da tokom rata iz tog grada niko nije protjeran. Istina, u bukvalnom smislu te riječi, protjeranih vjerovatno nije bilo. Muslimanska vlast u Sarajevu nije pakovala i autobusima odvozila sarajevske Srbe, jer im je cilj bio da na onim čuvenim televizijama, čije kamere se na mjestu eksplozije granate nađu tokom njenog leta, prikažu kako se protiv nekakvih četnika bore ne samo muslimani srpskog jezika, već svi građani Sarajeva. Istovremeno su preostalim sarajevskim Srbima stvorili uslove da, zaobiđemo li strah od unakrsne vatre, kraj rata ili smrt dočekaju u strahu i neizvjesnosti od ratnih zločinaca, koji nisu mogli funkcionisati bez podrške sa vrha. Na internetu se našla i definicija protjeranog čovjeka, a iz pera kolumniste Zvonimira Nikolića. Parafraziram : ‚‚ Protjeran znači jedva živ otići iz svog grada, sa najlon-kesom u koju stane sav prethodni život”.

I bio je Nikolić u pravu. Većina Srba koji su napustili teritoriju Sarajeva pod muslimanskom kontrolom, sav prethodni život su spakovali u najlon-kesu. Zastrašeni ratom u mjeri duplo većoj od svojih sunarodnika islamske tradicije, slušajući vijesti o svakodnevnim ubistvima pravoslavnih Srba, o nekom koferu nisu ni razmišali. Stvoreni su svi uslovi da oni budu protjerana kategorija stanovništa. Oni koji su ostajali, lako su mogli dočekati sudbinu profesora Najdanovića ili završiti na Kazanima, recimo.

Doktor Najdanović je bio ugledni sarajevski ljekar, profesor na Medicinskom fakultetu, jedan od osnivača Klinike za torakalnu hirurgiju u Sarajevu.. Bio je i poslanik Srpske demokratske stranke u Skupštini SRBiH. Rođen je u Srbiji 1925. godine. Studirao je u Hrvatskoj, a život proveo u Bosni i Hercegovini. U Sarajevo ga je dovela ljubav prema Rikici Samokovliji, pedijatru, šefu klinike, redovnom profesoru na Medicinskom fakultetu i kćerki našeg velikog Isaka Samokovlije. Oni koji su ga bolje poznavali kažu da je bio veliki i vrijedan čovjek. Sa Rikicom je osnovao porodicu , a pored uspješne karijere i porodičnog života u Sarajevu, stvorio je svoj mali raj na moru – kuću u Makarskoj, oko koje je zasadio baštu, koja je privlačila mnoge poglede. Nije prezao ni od najgrubljih poslova. Bio je posvećen književnosti i istoriji. Sa Isakom Samokovlijom izgradio je lijep odnos i uzajamno poštovanje, ali njihovo prijateljstvo je kratko trajalo, jer je Samokovlija umro 1955. godine. Doktor Najdanović je bio neiscrpan izvor informacija za sve koji su imali čast da budu njegovi prijatelji. Najbolji prijatelji su mu bili pjesnici i slikari. Živio je jugoslovenski san. Od aprila do jula 1992. godine doktora Najdanovića su više puta odvodili iz njegovog stana. Odvodili su ga ljudi koji su se predstavljali kao ‚‚Jukina vojska”, ‚‚branioci” itd. Govorili su da su tu u potrazi za oružjem, da je snajper pucao iz njegovog stana, te da doktor Najdanović šalje svjetlosne signale srpskoj vojsci.

Ovo posljednje je najčešći i najbesmisleniji razlog za hapšenje sarajevskih Srba, razlog u koji vjeruju, da ne kažem bez izuzetka, mnogi stanovnici današnjeg Sarajeva. Smisao druženja i prijateljstva leži u razgovoru, u beskonačnim temama o kojima mogu razgovarati dvoje ljudi, ali sam se lično više puta uvjerio da je život za Srbe pravoslavne tradicije u Sarajevu nemoguć, osim ako niste Srbin koji slijedi riječ Čedomira Jovanovića, Nataše Kandić ili banjolučke kadifice gospodina Puhala. Kad-tad će vam se omaći sintagma ‚‚građanski rat”, recimo, koja će vas, ako između vas i vašeg sagovornika lebdi zrno primitivizma, odvesti u žestoku svađu. Svjedočio sam momentima u kojima mi sagovornici, prevareni mojom trpeljivošću, poštovanjem koje gajim za kulturu Srba svih religijskih tradicija i prvim utiskom o meni, krenu razjašnjavati pitanja vezana za rat u Bosni i Hercegovini. Muslimani u Republici Srpskoj su odvođeni iz svojih kuća i hapšeni bez razloga. I tu se priča završava bez ikakvih objašnjenja i dodataka, dok su sarajevski Srbi hapšeni iz veoma ozbiljnih razloga. Oni su, kažu mi moji sarajevski sagovornici, izreda svi imali oružje, dok je ostali nevini narod pravio puške od cijevi, odnosno metalnih nogara, školskih stolica, a ako nisu imali oružje, onda su sarajevski Srbi davali svjetlosne signale i slali dojave četničkom agresoru. Nekima su, uvjeravaju me, čak i dvadesetogodišnje kazne izrečene na ime tih djela. Jer, zaboga, kako bi neko ko nema krivice bio privođen i osuđen u merhametli šeheru? I tu se priča u najboljem slučaju mora pristojno zaustaviti. Poslije ko zna koje storije o četničkom agresoru i balade o merhametli muslimanima koji se samo brane, mora doći momenat kada ćete shvatiti da u Sarajevu za vas i vaše stavove mjesta nema.

Pretresajući stan Rikice i Milutina Najdanovića, merhametli junaci su prevrtali sve po kući, odnosili stvari koje su poželjeli, ponižavali, prijetili, psovali i potezali pištolj na tek rođeno doktorovo unuče. U prva dva privođenja doktora je mučio lično Juka Prazina. Za porodicu je i nakon 25 godina isuviše bolno da govore o torturama koje je po svom svjedočenju Milutin doživio. Postojala je mogućnost i da bude razmijenjen za muslimanske zatvorenike, ali je to odbijao, pretpostavljajući kakvim bi torturama bila izložena njegova porodica u slučaju da se on domogne srpske teritorije. Posljednje odvođenje iz svog stana doktor Milutin Najdanović nije preživio. Pronađen je dan nakon odvođenja.

Njegovo masakrirano tijelo je prvobitno sahranjeno na groblju ‚‚Lav”. Porodica je skoro dvadeset godina, nadajući se da će istraga biti pokrenuta, čekala da posmrtne ostatke prenesu u Beograd. S obzirom na to da istraga nije pokrenuta, obavljena je kremacija i urna s njegovim prahom je prenesena u Beograd. Postoje mnoge verzije o njegovoj smrti. Ne zna se koja je od koje gora. Ali ni to šta su njemu radili prije nego je izdahnuo, za njegovu porodicu više nije presudno. Presudna je činjenica da su njegova djeca izgubila oca i sve što dolazi sa činjenicom da ste nečije dijete, a da je Rikica Samokovlija Najdanović izgubila supruga i da je ostavljena da živi u bolu sa strašnim slikama momenta njegove identifikacije. Nije dočekala da sazna istinu o njegovoj smrti, niti da krivce za njegovo ubistvo vidi pred sudom pravde. Umrla je 2014. godine.

Moju priču o teško ostvarljivom zajedničkom životu u BiH, potvrđuje i odnos prema srpskim žrtvama u Sarajevu. Naime, na zgradi Medicinskog fakulteta Univerziteta u Sarajevu stoji ploča postavljena u spomen na studente, doktore i profesore koji su poginuli ili ubijeni u proteklom ratu. Na toj ploči nema imena profesora Najdanovića, a najvjerovatnije niti jednog ljekara koji se nalazi na spisku gore pomenutog i poštovanog Strahinje Živaka. Međutim, ime profesora Najdanovića i pomenutih ljekara, današnje Sarajlije nisu zaboravile staviti na jedno drugo mjesto – na spisak poginulih i ubijenih građana Sarajeva u ‚‚srpskoj agresiji” na taj grad. Godine 2012. u glavnoj sarajevskoj ulici, u znak sjećanja na ubijene Sarajlije, postavljen je performans, niz od 11.541 crvene stolice. Taj broj ubijenih Sarajlija podatak je Istraživačko-dokumentacionog centra iz Sarajeva, na čijem čelu je gospodin Mirsad Tokača. Tog dana u svijet je još jednom otišla slika o stradanju građana Sarajeva koji su ubijeni u ‚‚srpskoj agresiji” na taj grad i Bosnu i Hercegovinu. Svi svjetski mediji su prenijeli sliku ‚‚Crvene linije”. Slučajno ili namjerno, mediji se nisu bavili razvrstavanjem ljudi po osnovu izvršilaca ubistva, odnosno zaraćene strane koja je odgovorna za smrt određenog lica. Sve srpske civilne žrtve stradale od strane pripadnika tzv. ARBiH, kako na teritoriji pod muslimanskom kontrolom, tako i na ogromnoj teritoriji nekadašnjeg Srpskog Sarajeva, svijetu su predstavili kao žrtve ‚‚srpske agresije”.

Na tom spisku profesor Najdanović nije zaboravljen. Crvene stolice su postavljene i za njega, i za njegove kolege, kao i za sve Srbe za čiju su smrt odgovorni pripadnici tzv. ARBiH. Iza doktora Najdanovića je ostalo potomstvo, koje više nema veze sa Sarajevom. Oni koji ovu porodicu poznaju, kažu da unuk doktora Najdanovića nevjerovatno liči na svog djeda. Prije neki dan je diplomirao na Medicinskom fakultetu u Beogradu, te ovim činjenicama doktor Najdanović nastavlja živjeti kroz svog unuka. Malo je vjerovatno da je ogroman broj napada, pritvaranja i ubistava sarajevskih ljekara i profesora, puka slučajnost. Na tim ljudima, kao uostalom i kod svih drugih naroda, pored umjetnika, počiva inteligencija i napredak cjelokupnog društva.

Ako imate namjeru uništiti jedan narod, udarite mu na nosioce kulture i obrazovanja. Sarajevo će zadugo ostati osakaćen grad, jer ga je zauvijek napustilo između 150.000 i 200.000 Srba, među kojima se nalazi ogroman broj profesora, ljekara, umjetnika, književnika, intelektualaca čije obrazovanje počiva na drugim oblastima, i uopšte ljudi sa asfalta, nosilaca kulture življenja u jednom, za naše prilike, velikom gradu.

Share on FacebookTweet about this on TwitterShare on Google+Share on LinkedIn
Autor: Peđa Kovačevič
Napomena: komentari čitalaca ne predstavljaju ni na koji način stav redakcije portala trebevic.net. Za sadržaj i tačnost komentara čitalaca ne odgovaramo. Sadržaj se pregleda i neprimjereni komentari se ne objavljuju. Portal trebevic.net zadržava pravo brisanja komentara bez najave i bez objašnjenja.

Uslovi komentarisanja: Poštovani, pri objavi komentara molimo Vas za kulturno izražavanje. Administrator neće objaviti komentare koji na bilo koji način vrijeđaju druge po bilo kojoj osnovi ili svojim sadržajem nisu na adekvatnom mjestu.

Redakcija Trebević Info Portala je u slučaju komentara koji izazivaju rasnu, nacionalnu ili vjersku mržnju, te potiču na nasilje dužna obavijestiti nadležne organe o takvom pristiglom komentaru.
  1. Divan tekst,to nije prica samo o porodici Najdanovic,vec i mojoj porodici I mnogim drugim srpskim porodicama.Srpskim porodicama rasutim svuda po svijetu,daleko od svog rodnog
    grada.Sretni sto smo izvukli zivu glavu,iz pakla.Ostavili smo svu svoju imovinu koju su rastjerali ,kao gladni vukovi,nase bivse komsije.
    Znam ljude koji su ,nemogu reci izasli vec pobjegli, kroz kanalizaciju,u gepeku automobila i na druge nacine.
    Kao u svim ratovima ,vrijeme ce pokazati istinu cijelom svijetu….

  2. Taoc dr. IGOR ALEKSIJEV, nstitutu “Marko Ciglar” Ilidza.
    22.04 ’92. Prvi opsti napad na Ilidzu.
    U toku dezurstva doktora IGORA ALEKSIJEVA ubaceni su Vikicevi muslimanski specijalci koii su snajperima pucali po srbima, Istraziti ko mu je namjestio to dezurstvo Tisma ili njegova zamjena muslimnski doctor? Igoru je jedva to prezivio, umro je juna 2010.

  3. Zovem se Branimir Andjelic, s Grbavice, iz Sarajeva, BiH, SFRJ. Kao gradjanin Sarajeva i normalan covjek – izrazavam duboko zaljenje porodici i prijateljima dr. Najdanovica i pozivam nadlezne organe MUP-a i Suda da pronadju i kazne po svoj strogosti zakona pocinioce tog ratnog zlocina. Fakultet i Klinicki Centar da mu posthumno odaju duzno priznanje, a mediji
    da objave istinu / bez nakaznih komentara i aluzija /. Pocivaj u miru, doktore…

  4. Odlican, tekst, ali meni kao bivsem Sarajliji, cija je mnogobrojna familija prosla kroz slicna stradanja, gorak za citanje. Golgota sarajevskih Srba, te licemjerje sadasnjeg Sarajeva koncizno opisani u svega nekoliko pasusa. ”Performans”’ sa 11,5 hiljada crvenih stolica je svakako vrhunac post ratnog licemjerja, gdje je nova sarajevska elita i simbolicno potvrdila svu svoju dusevnu bijedu i beskrupuloznost.

  5. Vjecna magla se dize iznad sarajevske kotline. Mucna i mracna. Znaju oni dobro sta su i kako su radili jos od prije 92 pa do danas. Zato se ovako histericno koprcaju negirajuci tudje, a preuvelicavajuci vlastite zrtve. Time pokazuju da nemaju respekta ni za pripadnike svoje, a kamoli tudje zajednice. Znaju oni da je Sarajevo samo avet onog grada. Brane se od te aveti lazuci sebe i druge da je 150 hiljada njihovih sugradjana otislo svojom voljom, iz objesti, a ne zbog terora i diskriminacije.

  6. Bakir Izetbegović je upravo na jednom od najvecih mjesta ubijanja Srba civila, koji su ostali na muslimanskoj teritoriji a to je Sarajevo. Pored ubijanja srpskih civila u: Tuzli, Zenici, Srebrenici, Gorazdu, Trnovu, Tarcinu,Konjicu, Bosanskom Brodu, Odjaku, Orasje, Srbrenica I duz Neretve (od Hadzica do Metkovica, tamo nema Srba).

  7. Odlican tekst , identifikacija 90 % Srba sa tih prostora …ispravna cinjenica od blizu 200 000 Srba koji su morali da napuste svoj grad , zbog odnosa u to vrijeme vecine svojih nekadasnjih komsija i sugradjana….

Ostavite komentar

Your email address will not be published.