P-1

Objavio:

Ljubiša Malenica

- prije 9 mjeseci u

kolumne

Foto izvor: Shutterstock

Kroz maleni pravougaoni prozor Dragutin Mišić posmatra crnilo svemira.

Od početka putovanja, često se pronalazio tako zamišljen sa beskrajnim svemirom kao jedinim, iako nemuštim, sagovornikom. Nepregledno platno prosutih sunaca mamilo je misli svojim prostranstvom, a one, razigrane, lako bi se davale u bijeg, i Dragutin bi se lako gubio u njima, satima ostajući tako zagledan u tamu vasione.

„Hajde svešteniče, na noge lagane“ – glas dobro znan vraća ga u sadašnji trenutak.
Kratak osmijeh jedini je Dragutinov odgovor.

Lagano ustaje i skida sa vrata krstić od drveta. Poklon od djeda, iz Ostroga. Oblikovana u pravoslavnom stilu, mala svetinja je napravljena od hrastovine.
Propisi su bili jasni. Nikakvi predmeti lične prirode, posebno oni manjih dimenizija, nisu smjeli da se nađu unutar astronautskog odijela. Dragutin je uvijek dobro shvatao i prihvatao pravila koja su uređivala život na istraživačkom brodu. Na kraju krajeva, on je svoju vjeru nosio u srcu, tamo gdje je najvažnije.

„Konačno se spuštamo, nakon dvije sedmice mrcvarenja u orbiti“ – reče Hiro Tanaka, kolega iz Japana i prijatelj s kojim je Dragutin mogao pronaći zajednički jezik po pitanju svega, sem po pitanju vjere.

Tanaka je bio ateista, čovjek nauke i intelekta koji je davno odbacio Boga kao proizvod ljudskog nerazumijevanja svijeta i svoga mjesta u njemu. Dragutin, naučnik i stručnjak takođe, zadržao je vjeru svojih otaca. Njihove rasprave o božanskoj prirodi, svetim knjigama i različitim vjerama znale su da potraju satima, nekada do duboko u noć, sve do trenutka kada bi obojica shvatili uzaludnost pokušaja da jedan drugome promijene mišljenje.

„Pitam se šta li nas čeka dolje?“ – i dalje zamišljen, reče Dragutin.

„Budućnost, prijatelju, budućnost“ – uz osmijeh odgovori Japanac na tečnom engleskom, vidljivo uzbuđen posjetom ostacima jedne strane civilizacije.

Grad ispod njih, u stvarnosti skup tuđinskih struktura nepoznate svrhe, odavno je bio mrtav. Čak i na prvim, grubim, snimcima lokaliteta, tragovi zapuštenosti i zuba vremena bili su očigledni. I lišen slave svoga vrhunca, tajanstveni metropolis iznova je uzburkao maštu i nade ljudskog roda. Čovječanstvo nije više bilo samo u svemiru.

Pitanje staro par vijekova napokon je dobilo odgovor.

U svemu tome, toj masovnoj uzbuđenosti vaskolikog čovječanstva, jedinstvu i energiji nanovo pronađenim, nadi iza milijardi očiju što su put zvijezda gledale sa obnovljenom vjerom u bolju budućnost, našao se Dragutin i njegov Bog.
Ne znajući šta sve nosi ta budućnost, Dragutin se opet gubi u sumnjama, a ne bi trebalo. Njegova vjera trebalo bi da je tvrđa od sumnji koje ne dijeli ni sa kim. Ostatak grupe od deset stručnjaka žamorom puni skučenu unutrašnjost modula za planetarna sletanja.

„Pope, šta te muči“ – upita Hiro dobro raspoložen.

Dragutin je nosio nekoliko nadimaka, svi redom Hirove umotvorine nadahnute Srbinovom vjerom i oštrom bradom.

„Mani se, Hiro, nisam raspoložen.“

„Ne ljuti se, Dragutine. Žao mi je, prijatelju.“

„Zbog čega?“

„Razumijem šta te muči, i žao mi je zbog toga. Ti znaš šta ja mislim o svemu tome. Bilo je neminovno da se jednom desi nešto ovako. Bolje je što se desilo ranije. Ovo ti ne govorim iz zlobe, no znam da je ovako najbolje.“

„Kao i uvijek, Hiro, ja shvatam tvoju dobru namjeru, no ti to ne možeš znati.“

„Opet ti. Čuj ne mogu znati. Milioni širom svijeta to već znaju.“

„Niko to ne može znati.“

„To je tačno jedino u slučaju ako prihvatimo tvoje vjerovanje.“

„Ja to ne tražim od tebe. Niti ćeš ti promijeniti mene, niti ja tebe. Obojica to već dobro znamo.“

„Da, znamo. Isto kao što znamo da je svaka vjera prolazna.“

„To ništa ne znači. Prolazni su ljudi, vjera je uvijek bila i biće.“

„Tvoje ponašanje govori drugačije. Bojiš se onoga što se nalazi dolje.“

„A šta se nalazi dolje, Hiro?“ – upita Dragutin pomalo ljutito.

„Civilizacija koja nikada nije upoznala tvoga boga, nikada joj nije bio potreban, koja se rodila i umrla bez potrebe za molitvom nekoj višoj sili. Tvog boga nećemo naći tamo dolje.“

„Moj Bog ne mora biti i njihov“ – tiho uzvrati Dragutin.

„Šta?“

„Ni ja ni ti ne poznajemo njihova shvatanja božanskog. Moj Bog, kako ga ti zoveš, svemoguć je i svaki oblik mu je poznat. Zašto se morao javiti ovoj nestaloj civilizaciji na isti način kao i čovječanstvu? Gdje je tu logika?“

„Sada govorimo o logici? Bog i logika su nespojivi.“

„Naravno da nisu. Kada prihvatiš vjeru i sebe pronađeš u njoj, logika, koja je uvijek tu, otkriva se sama po sebi.“

„Kako prihvatiti nešto bez uporišta u stvarnosti?“

„Stvarnost,“ – izusti Dragutin zamišljeno – „šta je ova stvarnosti, Hiro? I šta smo mi u njoj? Sve podređujemo sopstvenim viđenjima, a toliko smo mali i sputani neznanjem. Kako možemo poznavati stvarni poredak stvari, ograničeni kakvi jesmo?“

„S tobom je nemoguće razgovarati.“

„Ja ne razumijem. Zašto je tebi toliko bitno da se ja odreknem svoga vjerovanja?“

„Jer je to sve zabluda, Dragutine. Zablude vremenom nestaju, a oni koji su vjerovali u njih nađu se sami i bez svrhe. Ne želim da se to desi tebi, prijatelju.“

„Ti si, Hiro, samo stepenica. Ti, i ljudi kao ti.“
Pogled odaje Hirovu zbunjenost. Dragutin nastavlja:

„Možda ne želiš, možda ne možeš da vidiš, no Bog jeste razum i riječ, Hiro. I sve oko nas, od atoma do univerzuma Njegov je dar svima nama, čovječanstvu, ovoj civilizaciji kojoj ni ime ne znamo, brojnim drugima koje tek treba da upoznamo. Sa svakim novim otkrićem na korak smo bliže Stvoritelju. Korak po korak, stepenica po stepenica. U tome ste vi, Hiro, ti i milioni koje si spomenuo, još jedna stepenica. Vjerujem da će, kao i druge stepenice, i vas čovječanstvo preći.“

„I šta onda s nama, grešni kakvi smo“ – sarkazam se dao osjetiti u pitanju –„hoćemo li ostati grešni i napušteni na toj tvojoj stepenici dok vi ostali hrlite svom tvorcu?“

„Ne mora biti. Vaš grijeh je što više cijenite dar negoli Onoga koji daruje. Na vama je da ga ispravite.“

„Kao i obično, nemamo više šta reći jedan drugom“ – reče Hiro uz osmjeh.

„Kao i obično“ – nasmija se Dragutin.

Teške stope odjekuju ulicama pustoga grada. Život probija iz pukotina u betonu, grabi po zidovima starih zgrada bez prozora i vrata. Divovska stabla zauzimaju cijele ulice, no svijet je lišen zvuka životinja. Od najmanje do najviše, sve građevine su varijacije na temu heksaedra. Izgrađene od čudne mase, nalik pijesku, oku se čine krhke, čini se da bi ih dodir srušio.

Bio je to veliki grad. Nekoliko stotina hiljada stanovnika, ako je suditi po ljudskim mjerilima.

Dragutinova grupa se nalazila usred rasprave kako pristupiti unutrašnjosti građevina kada su otkrili prvu strukturu sa vratima. Bila su to jednostavna vrata, od materijala nepoznatog čovječanstvu. Kao po vodi, uhvaćena sunčeva svjetlost igrala je po njihovoj tamnoj površini. Nije dugo trebalo da se cijela grupa okupi ispred tuđinskih dveri.

Na iznenađenje svih, nikakav napredni mehanizam nije držao vrata zatvorenim. Ko bi znao koliko su stajala tako, dočekavši da budu otvorena prostim naporom bića sa daleke zvijezde.

Velika odaja se ispuni svjetlom kako drevne dveri raširiše svoja krila. Sem omanjeg podija u sredini, odaja je prazna. Na podijumu, prekrivena slojem prašine, počiva knjiga. Vođeni znatiželjom, svi se okupiše oko objekta za koji se ispostavilo da je zapravo ploča od crnog materijala sličnog mermeru. Poput leda glatka, površina ispod prašine bila je nedirnuta vijekovima koji su prohujali nad upokojenim gradom, kao da su je, koliko juče, nepoznate ruke spustile tu.

Na prvi pogled, unutrašnjost piramide činila se bezlična i hladna. Posmatrajući grubu i prostu površinu zidova oko sebe, Dragutin se zapita kakvim očima, ako su to uopšte bile oči, su iščezli neimari ovoga grada posmatrali svijet oko sebe. Jesu li stvarno bili bez dara za bilo koji oblik umjetnosti pa su goli zidovi vrhunac njihovog izraza, ili su možda svoja djela stvarali van proste spoznaje ograničenih ljudskih čula.

Ploča je, nakon prvobitnih ispitivanja, prebačena na brod. Pod komandom hladne logike brodskog kompjutera, roj instrumenata je predanošću insekta ponavljao programirane radnje uklanjajući sloj po sloj tajne sa nepoznatog predmeta.

Uzbuđenje pločom brzo je zamijenjeno daljim istraživanjem grada ispod. U složenom planu rada vremena je bilo malo, i kao što to obično biva, daleko od očiju, tamna ploča prepuštena je brizi mašinske inteligencije i zaboravljena od svojih pronalazača.

„Analiza vanzemaljskog predmeta P-1 je završena“ – oglasi se brodski kompjuter. Za trenutak, zabavljeni drugim poslovima, članovi posade razmijeniše zbunjene poglede.

„Šta ono bi P-1“ – upita Dragutin.

„Ploča! Iz piramide!“ – Uzvrati Hiro – „Prikaži rezultate na glavnom monitoru.“
Bezlični spoj cifara i riječi poteče ekranom. Uzbuđeni žamor ispuni modul kada rezultati otkriše postojanje tekstualnih podataka u digitalnom formatu.

„Je li moguće prevesti tekst?“ – reče Dragutin.

„Prevođenje prvog dijela vanzemaljskog teksta je završeno. Želite li audio reprodukciju“ – upita brodski kompjuter.

„Da čujemo.“ – naredi Tanaka.

Mašina ne progovori odmah.

„U početku stvori Bog nebo i zemlju….“ – započe vještački glas, pa nastavi u dubokoj tišini što se spusti na prisutne. Riječi predanja odzvanjaše između mašina i instrumenata. Bez glasa, ljudi se okupiše oko stola u centru gdje su brodski aparati, lišeni svijesti značaja trenutka, i dalje skenirali blistavu površinu ploče.
Iza grupe ljudi okupljenih oko mašine, maleni hrastov krst, oslonjen o staklo prozora, činio se kao utkan u beskrajnu tamu vaseljene obasjane zvjezdama bez broja.

Autor: Ljubiša Malenica
Napomena: komentari čitalaca ne predstavljaju ni na koji način stav redakcije portala trebevic.net. Za sadržaj i tačnost komentara čitalaca ne odgovaramo. Sadržaj se pregleda i neprimjereni komentari se ne objavljuju. Portal trebevic.net zadržava pravo brisanja komentara bez najave i bez objašnjenja.

Uslovi komentarisanja: Poštovani, pri objavi komentara molimo Vas za kulturno izražavanje. Administrator neće objaviti komentare koji na bilo koji način vrijeđaju druge po bilo kojoj osnovi ili svojim sadržajem nisu na adekvatnom mjestu.

Redakcija Trebević Info Portala je u slučaju komentara koji izazivaju rasnu, nacionalnu ili vjersku mržnju, te potiču na nasilje dužna obavijestiti nadležne organe o takvom pristiglom komentaru.

Ostavite komentar

Više od Ljubiša Malenica