Pop Vojo-legenda za života

Izvor: magazinistina

Objavio:

trebevic.net

- prije 3 godine u

Istočno Sarajevo

Foto izvor: Dejan Mrkaja

Penzionisani prota Vojislav – Vojo Čarkić, u narodu poznatiji kao pop Žućo, navršio je 51 godinu svešteničke službe.

Službovao je u Visokom i Sarajevu, gradu iz koga je izašao 16. marta 1996. godine sa borcima VRS, narodom i sveštenicima. I danas kaže, to je dan koji nikad neće zaboraviti. Kolona je došla na Vraca, u dio koji je nakon Dejtona ostao u Republici Srpskoj. Sa sobom su ponijeli i krst i zvono, namijenjene prvobitno izgradnji crkve na Grbavici. Zvono je sada u crkvi u Tilavi, krst u crkvi u Miljevićima.

Pop Žućo govori kako su o njemu najviše pisali u ratu i po Dejtonu, pa mu je drago da se prisjeti vremena prije toga, u kome se školovao i dobio prvu službu.

– Rođen sam na Baščaršiji, u Sarajevu, gdje sam završio nižu gimnaziju. Potom sam završio Prizrensku bogosloviju, petorazrednu, generacija 1953-1958. Završio sam studije u Beogradu na Teološkom fakultetu. Radio sam u Patrijaršijskom dvoru. Inače , kako bi naš svijet rekao, zapopili su me 1964. Imao sam tačno 27 godina. Dobio sam prvu parohiju – Visoko, tu sam proveo deset jako dobrih godina. U međuvremenu sam otišao na postdiplomske studije u Njemačku, gdje sam bio stipendista starokatoličke crkve Njemačke.

pop vojo 6

Poslije Visokog, dolazi u rodno Sarajevo, u crkvu Preobraženja Gospodnjeg. Tu ga zatiče rat.

– Pokraj crkve sam još 80-ih godina izgradio paviljon, bez odobrenja. Paviljon je, sa srećom ostao, iako devastiran, a u njemu je u toku rata bila komanda (nije na- ša). Pred rat se već znalo šta će biti. Došla je 1992. godina, uoči malog Vaskrsa vidio sam da meni više mjesta u Sarajevu nema i prešao sam Miljacku i više se nisam vraćao. Otišao sam u vojsku i nosio uniformu, zadnji sam je skinuo. U ratno vrijeme začela se ideja o gradnji crkve na Grbavici. Sredinom 1994. godine zemljište za crkvu su osveštala dva patrijarha – patrijarh Srpske pravoslavne crkve Pavle i patrijarh moskovski i cijele Rusije Aleksej Drugi. Naumio sam da se gradi crkva, međutim ja sam od starog kova sveštenika, sjeća se pop Žućo, i kod mene nema ništa na juriš, jer u crkvi se ništa ne radi u toku rata.

O Dejtonu se na Grbavici u početku nije mnogo znalo. Sjeća se prota da je u decembru 1995. godine osjetio da se stanovništvo polako „pari“. Izašao je iz Sarajeva u koloni, predavši raport vojvodi Slavku Aleksiću da se srpska vojska povlači sa Grbavice.

– Nismo udarali na velika zvona, međutim tog jutra se skupio IFOR i onda smo sa krstom koji je sada u crkvi u Miljevićima i sa zvonom koje je u crkvi u Tilavi, došli ovdje. Onda se nije znalo ni ko pije ni ko pla-ća, sva se Grbavica iselila ovamo, jako malo žitelja Srba je dole ostalo. Međutim, Grbavicu nisu preuzeli još tri dana. Jedan francuski oficir mi je pričao i kasnije donio film u kome sam vidio da su tih dana samo cuke hodale i poneki civil.

Poznato je da je pop Žućo pomagao svima, kako i koliko je mogao. Uvijek je bio uz narod. Tako je, kaže, i danas. U ratu je više od 120 hiljada paketa primio i slao preko Miljacke.

– To je nezapamćeno u istoriji rata. Od tih paketa ja mislim da je pola išlo muslimanima. To je išlo preko srpske crkvene organizacije „Dobrotvor“. Mnogima je bio spas kad taj paket dobiju. Ta vrsta pomoći išla je preko naše crkve na Grbavici od septembra 1992. godine pa do februara 1996.

U Miljevićima je ostao zahvaljujući, najviše Mirku Šaroviću, koji mu je obezbijedio kuću u kojoj je privremeno boravio. Kako je vrijeme odmicalo, prota je razmišljao o crkvi i parohijskom domu. Formiran je građevinski odbor.

– Počela je gradnja, hvala Bogu i tim ljudima iz Odbora, crkva je izgrađena kao i parohijski dom. Ali ja sam prvo sebi krov nad glavom pravio, da ne bi pošteni Srbi rekli da je prota sebi kuću napravio od crkvenog materijala.

Priča o popu Žući u narodu ima mnogo. Onih u kojima se svjedoči o njegovoj nesebičnoj pomoći ljudima u nevolji i patnjama koje je proživljavao sa svojim narodom. Ima i onih koje se svakodnevno prepričavaju a za koje niko ne može potvrditi tačnost.

Pitao me Krajišnik 1992. kakvo je to opijelo „vopra“, a kakvo „tandara-mandara“? Ma vojska besposlena, pa izmislila. Sahranjujemo tokom borbi, pa oni iz počasnog voda viču meni „tandara-mandara“ da što prije završim, a kad ja kažem „vopra“ oni odu u zaklon. Izlete, opale tri plotuna i zaklon. Eto, to je to opijelo „vopra“ i „tandara-mandara“.

Ona „Teško bogu s nama kakvi smo“ dobro je rečena . Najveći problemi danas su nam pad morala i lopovluk, smatra prota. – U jednom intervjuu u toku rata sam rekao da je Bog Srbin, pa su me onda iz Beograda napali kako sam to mogao reći. A ja kažem, da Bog nije Srbin, ne bih ja danas ovdje sjedio. Mi još nismo svjesni mnogo toga. Rat ne zavisi od nas. Imaju ratni psi huškači. Nismo mi. Niko ovdje nije htio rat nego je nama rat serviran.

Malo je poznato da je Vojislav Šešelj, prijeratni protin poznanik, 1997. godine doplatio potrebnu sumu za protinu operaciju u Sremskoj Kamenici. Čim je čuo o čemu se radi, Šešelj je kontaktirao bolnicu i popa Žuću su sutra pozvali da dođe.

Dok sjedimo ispred protine kuće, iza crkve, u toku razgovora sjetni pogled mu luta u pravcu Vojničkog groblja koje je udaljeno svega 50-ak metara.

pop vojo 5

– Ovo je autentično vojno groblje, kako je ko ginuo tako je i sahranjivan, bez protekcije. Ovdje sam groblje zasnovao 1993. jer nisam imao gdje vojsku da kopam. To je prvo što sam uradio. Na ovim prostorima imamo dva vojna groblja, prvo je na Vranješu, a kasnije i ovo, kako vojno tako i civilno groblje. Ovi su krstovi, rađeni po skici solunskih krstova sa Zejtinlika, to su ti krstovi, ali ljepši, podebljani. Ovdje ima i 15 sahranjenih ruskih dobrovoljaca.

Priča nam i da ljudi koje je u ratu sretao svakodnevno dolaze, ali jedna posjeta ostala mu je u posebnom sjećanju. Na vrata su zakucala dvojica ljudi, u tom trenutku proti nepoznatih. Predstavili su se i ispričali kako ih je u ratu spasio. Bili su u radnom vodu, a prilikom jedne sahrane, pojavila su se trojica vojnika sa strane, tražeći muslimane. Prota je tada stao u njihovu zaštitu, a na njegovu intervenciju reagovao je i počasni vod. Drago mu je što su ga posjetili, kaže da je jedan od njih sad u Kanadi.

Protin ratni čin majora je poslije rata potvrdila tadašnja predsjednica Biljana Plavšić, a od generala Simića dobio je čin potpukovnika.

– Biljana Plavšić mi je dala svečanu uniformu koju ja nisam nikad obukao, gdje ću paradirati ovdje. Kome? Jedino šapku stavim kad su svečanosti.

U ratno vrijeme bio je ovdje ruski bataljon. Mogu reći da sam ja prvi sveštenik koji je ušao u rusku armiju. Rusi su bili smješteni u zgradi bivše škole MUP-a na Vracama. Njihovi komadanti su bili divni ljudi i bio je jedan potpukovnik, visoki intelektualac, imao je tri akademske diplome, koji me je izuzetno volio i cijenio. Jedno veče on dođe i kaže mi da treba doći ruski patrijarh Aleksej. Rekoh da nema problema, a on me upita šta treba za osvećenje zemljišta za crkvu. Kažem, treba krst. Ja sam mu preporučio stolare, bataljonske. On je otišao do njih odmah sutradan i taj je krst urađen.

pop vojo 7

Morao sam znati kakav je protokol, jer dolazio je i moj patrijarh. Rečeno mi je da će biti defile i to me je iznenadilo jer u njihovoj vojsci je bilo dosta i onih koji nisu pravoslavci. I ujutru dođoše oba patrijarha sa pratnjama, kad vojska se postrojava. E, to je bio prvi put nakon Oktobarske revolucije u Rusiji da je ruska vojska paradno prošla ispred ruskog patrijarha, a ja sam bio na toj centralnoj tribini.

Napomena: komentari čitalaca ne predstavljaju ni na koji način stav redakcije portala trebevic.net. Za sadržaj i tačnost komentara čitalaca ne odgovaramo. Sadržaj se pregleda i neprimjereni komentari se ne objavljuju. Portal trebevic.net zadržava pravo brisanja komentara bez najave i bez objašnjenja.

Uslovi komentarisanja: Poštovani, pri objavi komentara molimo Vas za kulturno izražavanje. Administrator neće objaviti komentare koji na bilo koji način vrijeđaju druge po bilo kojoj osnovi ili svojim sadržajem nisu na adekvatnom mjestu.

Redakcija Trebević Info Portala je u slučaju komentara koji izazivaju rasnu, nacionalnu ili vjersku mržnju, te potiču na nasilje dužna obavijestiti nadležne organe o takvom pristiglom komentaru.
  1. U knjizi “Čuvari Jugoslavije: suradnici UDBE u Bosni i Hercegovini” pominje se i je i njegovo ime, a kodni naziv mu je bio “Pikolo”. I to nije tajna, postoji jos mnogo Udbasa koji su 1992 postali veliki Srbi, a najpoznatiji je Vasilije Kacavenda, kodnog imena “Pablo”. Pricaju da se sa sigurnoscu zna da je Vasilije licno ubio dvije osobe, kao agent UDBE.

    1. a gdje si se ti dokazao kao veliki srbin da mozes da kritikujes one koji su se dokazali i u ratu i u miru

  2. I, a, ako je bio saradnik Udbe(što lično ne vjerujem), ostaje jedini sveštenik koji je bio sa narodom na Grbavici , Vracama i zaleđu!!! Sahranjivao je, krstio, vjenčavao i hranio i sa jedne i sa druge strane Miljacke kad mnogih drugih nije bilo ni kilometrima daleko. Zaslužio je, uz sve priče i pričice, istine i poluistine, jedno od počasnih mjesta u istoriji sarajevskih Srba!

  3. Najbolji svestenik koga sam upoznao i mnogo pozdrava legendi i dobro zdravlje.Nismo odavno pili vino iz G..nj..a. Zivio nam Proto sto godina.

  4. Gospod Bog ga je čuvao i čuva ga i TREBA velikim slovima TREBA i po sto puta TREBA da ga čuva i mi da smo ljudi trebali bi da ga čuvamo kao sami sebe. Gospod Bog da te poživi Oče Vojo, nismo se vidjeli 15-ak godina ali ga ni ja ni Srpsko Sarajevo ne treba zaboraviti. Sve što čovjek o njemu može naapisati riječima malo je.

  5. Protu znam od septembra. 1963. god. Ostao mi je u najlepšem sećanju. Volim ga kao najrođenijeg. Neka mu Gospod podari dobrog zdravlja i da poživi na mnogaja i blagaja ljeta.

  6. Драги ми брате Жучо,

    Много Те поздравља уз молитву да Ти Господ подари добро здравље и дуг живот.

  7. Nepoznam Popakovat Žuću,ali sam Samo dobra i pozitivna djela čuo o njemu. Bog da vas dugo poživi Oče.

Ostavite komentar

Your email address will not be published.