Pismo anonimnom građaninu IS

Objavio:

An Drej

- prije 2 godine u

kolumne

BUUUUM!!! Ili RRRRRRRRRRRRR? Možda je ipak bilo IUIUIUIUIUIUIUIU? HAHAHAHAHAHA? Neki narodnjak? Ili kombinacija navedenog? Nije bitno. Uglavnom, nešto te probudilo. Neki zvuk spolja. Odnosno “sa ulice”. Tako se kaže. Probudilo te iz sna. Koji, doduše, nije bio nešto posebno dubok i stabilan. Ali je ipak dragocjen. Potreban. Tvoje neotuđivo pravo. Gledaš na sat. 4:17. Prerano za ustajanje. Prekasno za ponovni pokušaj uspavljivanja. A mrzi te da ustaneš. Valjaš se po krevetu. Uzalud držiš zatvorene oči. Ništa. Budan. Surovo svjestan. I vruće ti je. Trajanje vremena se utrostruči tokom noći, zar ne? I mnogo brzo se, u mislima, skače sa teme na temu. Odnosno sa slike na sliku. A upravo to je najgora opcija. Da počneš da razmišljaš. Ali desilo se. Odnosno, dešava se. Jbg.

Ulica. Rasvjeta. Automobili. Kafići. Alarm. Zgrada. Beton. Kranovi. Kultura. Univerzitet. Ključne riječi kojima se opisuje grad. Ili neodređeno duga prelazna faza od gradilišta ka gradu. U kojoj živiš. Jedeš i spavaš. Zarađuješ. I trošiš. Novac, živce. I vrijeme, vjerovatno. Voliš to mjesto, neosporno. Neke ustaljene rutine kojima se (tvoj) život u njemu odvija. Neke uglove, zgrade ili ulice koje ti nešto znače. Realno, to mjesto ti pruža jedini dom koji imaš na raspolaganju. Kad već nemaš domovinu. Ili kvorum u glavi o njenom identitetu. A s druge strane, znaš da to nije to. Godine 1996. je postojala nada. Iluzije. Mogao si vjerovati u šuplje priče i kravatirana, alkoholisana obećanja. Umotana u ekstatični i primitivni kvazipatriotizam. U stvari, morao si. Jedini način. Sve je bilo bolje od onoga što se dešavalo od 1992. do 1995. Čak i oni. I sve ono.

Međutim u 2017. godini je na snazi sasvim druga priča. Iluzije su ustupile mjesto realizmu. Surova stvarnost je mutirala u stvarnu surovost. Ti imaš 20 godina više. Nisi više klinac. I zaglavio si tu gdje jesi. Dobro plivaš, ali si ipak zaglavljen. Znaš to. Opet jbg.

Od samog početka, Srpskoistočno Sarajevo je improvizacija. Mjesto napravljeno na livadama između dvije Dobrinje, dvije kasarne i nekoliko predratnih saobraćajnica. U tom smislu, ono, u neku ruku, predstavlja impresivnu tvorevinu. Nešto što je nastalo iz ničega. Međutim, dovoljno je pogledati saobraćajna, arhitektonska i “urbanistička” rješenja u bilo kom dijelu novoizgrađenih naselja pa da postane jasno da tu nema gotovo nikakvog sistema. Ni znanja. Ni plana. Ni logike.

Tako se, recimo, u jednom od dva upotrebljiva parka nalaze groteskno velike i potpuno nepotrebne i nelogične bazenasto-bunkeraste betonske žardinjere za (neko buduće) cvijeće. Ili za ukopavanje (nekih budućih) ratnika. Tenkova. Leševa. Faraona. Nečega. Bez obzira na to što je park napravljen na poljani. U isti taj park pješaci svih uzrasta i namjera ulaze direktno sa pretrpanog parkinga. Tačnije, preko ulaza u parking se prelazi kako bi se ušlo u park. Navedeni ulaz je, inače, toliko uzak da dva automobila ne mogu istovremeno ulaziti u parking i izlaziti iz njega. Vidljivosti i preglednosti dodatno doprinosi kućica sa kontejnerima za smeće. Neko je odlučio da bude instalirana baš tu i zakloni svima sve. Još niko nije stradao. Srećom. I pažnjom. Nikome se ne robija zbog urbanističke nelogičnosti, koja je sastavila na jedno mjesto prostor za djecu i prostor za tete i čike u vozilima.

Drugi park je razvaljen. Zapušten. Olinjao. Tužan. Nekad si kroz njega bez problema išao i po noći. Sad ga eskiviraš i po danu. Nikad nećeš shvatiti količinu obijesti i primitivizma potrebnu da se prevrne ili učini neupotrebljivom jedna drvena klupa sa betonskom osnovom ili izvrši dekapitacija ulične lampe. Ali ko si ti da shvataš.

Glavna ulica grad(ilišt)a je posebna priča. Centar za šetnju. Djecu sa roditeljima. Parove. Penzionere strateški raspoređene po klupama. Vlasnike kafića i fast food-ova. Ulične prodavce hrane i zabave. Tokom proteklih nekoliko godina, čak, i pješačka zona u ljetnim danima. I noćna pista za trke automobila i motora. Ili čisto demonstriranje njihove sile. Mjesto za montiranje bine i održavanje raznih (ne)kulturnoumjetničkih i drugih dešavanja nametnutih građanima i stanarima od strane onih koji upravljaju (Sad je tu ulogu preuzeo park. A bine nisu čvrste kao što su nekad bile. Ili padaju od nelagode.). Itd. Nekako je previše zahtjeva i očekivanja postavljeno pred tu ulicu. I njene stanare. Koje dosljedno niko ništa ne pita. Niti im na bilo koji način omogućava da učestvuju u tome šta će se desiti u njihovoj ulici i sa njihovom ulicom. Kao i u njihovom gradu, generalno. Raspali, polupismeni liječeni narkoman koji tonom i stavom nobelovca preko ozvučenja prepričava svoj put od navlačenja do skidanja? U nedeljno popodne? Na sred glavne ulice? Može… Miroslav Ilić i Vuletići za Božić? Može! Trke automobila koje blokiraju ulicu tokom čitavog dana i svojim zvukovima onemogućavaju da se u okolnim stanovima bilo šta čuje? Može! Sportski turnir do 2 ujutro? Sa ozvučenjem i reflektorima? Može… Pretvaranje tri ulice u jednosmjerne, kao bi se u njima omogućilo parkiranje? I parkiranje dostavnih vozila u drugoj traci? Mislim, onom kojom se vozi. U istim tim ulicama? Može! Dragi (su)građani, slobodno utjerajte svoja vozila u bašte kafića u kojim sjedite.

Opreznosti nikad nije dovoljno. Nastava fizičkog za srednjoškolce na parkingu? Može! Vozilo čike i tete koji prodaju kokice parkirano na sred trotoara? Kao i golf gospodina koji djeci iznajmljuje autiće? Može. Litija? Parada? Defile? Svatovi? Automobil sa ozvučenjem – reklama za cirkus ili neku (ne)kulturnoumjetničku manifestaciju? Ili za neku stranku njene kandidate ili tribinu? Bilo kad? Sve može. Odvrnuta muzika iz kafića sa privilegijama ili vozilo koje probija zvučni zid nekad iza ponoći (nešto od toga te, vjerovatno i probudilo, ako nisi u međuvremenu zaboravio. Zaspao nisi.). Kako da ne. Ne može samo da živiš normalno. I da te neko pita da li nešto želiš na svojoj ulici. Ili u svom gradu. To ne može. Ko si ti da te pitaju? Oni su bogovi. Izabrani. Svečane bijele košulje, špicaste ili patkaste cipele. Helankaste pantalone kad je formalno. Helankaste trenerke uz odgovarajuće fluorescentne patike kad nije. Novi(ji) Samsung ili iPhone. Vozač. Svita sličnih a nižih koja ih okružuje. Drugi krug svite sačinjen od onih koji bi da se probiju u prvu svitu. Namješteni osmijeh, nervozni tik i prigodna parola o srpstvu ili ugroženosti nacionalnih interesa kad im ponestane riječi. Ili prosto pozivanje na grijehe onih drugih. A istih. Oni te ništa ne pitaju. Osim da li ćeš glasati za njih. Dok i ako je to aktuelno.

Oni vode i (ne)kulturu. Nije važno da li su prošli. Sadašnji. Ili budući. Oni su oni. Njihovi su njihovi. Normalnim i kompetentnim tu nije mjesto. Ili ih i nema. Ko uopšte u današnje vrijeme da se zamara sa kvalifikovanjem za neki posao. Ili poziciju. Vrijeme je dragocjeno. A prilike imaju ograničen rok trajanja. U njihovom govoru ne postojimo “ja” ili “ti”. Samo “mi”. Svemoguća množina.

Na ruševinama jedne sasvim solidne, upotrebljive ex-JNA sale več deceniju stoji druga ruševina. Pokušaj pozorišta. Tragikomedija. Ili groteska. Nedovršeno. I nedovršivo. A, iz nekog razloga, i nerušivo. Tako da stoji. A sva kulturna i ostala dešavanja u Kulturnom centru odvijaju se u priručnoj sali sklepanoj na mjestu nekadašnjega atrijuma. Nešto dalje stoji nedovršeni pokušaj galerije. Čeka bolja vremena da bude završen. Ili da propadne. Istim putem dolazi se i do zgrade Elektrotehničkog fakulteta. U kojoj je Muzička akademija. Sa svojom koncertnom salom. Koja služi u razne svrhe. Često daleko izvan okvira i normi kulture i umjetnosti. Ili ispod. Konačno, tu je i (sportska) dvorana Slavija. Bez daljih komentara. Na takva četiri fizička temelja je naslonjen kulturni život Istočnog Sarajeva. I svih onih koji smatraju da u njemu trebaju uzeti učešća. Ili donositi odluke. Voditi političke igre. Osvajati poene. Šarmirati.

Šamarati.
Stalne publike nema. Stalnog repertoara nema. Za više od dvadeset godina postojanja, ni jedna od institucija kulture u IS nije sebi uspjela priuštiti luksuz stalnog repertoara i stalne publike. U svom vlastitom gradu. Stalnom. Između pompezno najavljivanih i medijski propraćenih lutkarsko-kratkofilmsko-maloscensko-monodramskih festivala i (novo)godišnjih koncerata ne postoji nikakav sistematski program, osmišljeni plan rada, repertoar ili nešto slično. Sve je ad hoc. Stihija. Improvizacija. Stećak pred vratima Kulturnog centra. Grob, praktično. Divlji kesten za Novu godinu? Zar su ti ljudi uopšte živi? Recikliramo devedesete? Ili im težimo? Spaljujemo novogodišnje iluzije? Koji put? Kultura je već sahranjena, kritičko mišljenje takođe, daj da i to dovršimo. Pa da se razilazimo. Ionako je sve samo prolazni. Event.

7:14. Dovoljno kasno da možeš ustati iz kreveta. I da konačno prestaneš razmišljati. Bar do novog buđenja naredne noći.

Autor: An Drej

Napomena: komentari čitalaca ne predstavljaju ni na koji način stav redakcije portala trebevic.net. Za sadržaj i tačnost komentara čitalaca ne odgovaramo. Sadržaj se pregleda i neprimjereni komentari se ne objavljuju. Portal trebevic.net zadržava pravo brisanja komentara bez najave i bez objašnjenja.

Uslovi komentarisanja: Poštovani, pri objavi komentara molimo Vas za kulturno izražavanje. Administrator neće objaviti komentare koji na bilo koji način vrijeđaju druge po bilo kojoj osnovi ili svojim sadržajem nisu na adekvatnom mjestu.

Redakcija Trebević Info Portala je u slučaju komentara koji izazivaju rasnu, nacionalnu ili vjersku mržnju, te potiču na nasilje dužna obavijestiti nadležne organe o takvom pristiglom komentaru.
  1. Pisanja nekih mi preko glave…sve već znamo i ništa neradimo. dezerteri se posle rata vratili i sede u Skupštini opštine…
    Ovaj tekst sam u raznim oblicima pročitao stotine puta od 2008.godine do 2017.godine.
    Ništa nam nevalja,a čutimo.
    Pisac teksta nije trebao ni ustajati 7.00
    Ali eto…DOBRO JE…

    1. Ti isto djecak neki. Pomiri se sa izbornim porazom i cinjenicom da si promijenio stranu u najgorem politickom trenutku. Odabrao si gubitnike. U tvojoj losoj procijeni ti nisu krivi ni momci koji pisu i bore se kako znaju i umiju, a ni ovi koje uporno prozivas. Odabrao si gubitnike. Samim tim i ti si gubitnik. Jbg-a. Nosi se sa tim. Ili se nemoj igrati politike. Ne stoji ti. Gubis. Stalno.

  2. Bravo…jos opisi ovaj drugi kraj ako se ima sta reci za njega. Kraj bez kraja…od jadne bolnice do nicega sa ovim novim politicarima na celu. A park na slici inamo samo. Rijeci suvisne….tuga nasa…

  3. Volio bih da se bar neko razumno trudi. Ali ne. Ne znaju. A mi to gledamo. Strasno je to. Trebamo zajedno. Slozno. Srpski. Balkanski . Bratski.

  4. Jarane,znaš li ti uopšte koliko savjetnika danima i noćima radi da naša opština tako izgleda???Misliš li da su oni džabe tu?Pa ni onaj na Hreši ima bar tri savjetnika a da naših pet-šest riješi sve probleme…eeee, ne može!Treba postaviti još 2-3 ali odmah iz srednje škole, nikako starije!Pa šta ako i pogriješe koji put, ima se-može se!Napravićemo novi grad, daće predsjednik pare, šta se bunite odmah!I treba biti strpljiv, nije ni Hreša napravljena preko noći!

Ostavite komentar

Your email address will not be published.