Obrazovna rapsodija

Objavio:

An Drej

- prije 3 mjeseci u

kolumne

Sjećaš li se osnovne škole? Bar malo? A srednje? Vjerovatno da. Sigurno. Nastavnici. Profesori. Neprikosnoveni autoriteti. Poznati po imenu, nadimku ili prezimenu. Davaoci ocjena. Sudova. Upisivači izostanaka. Ispitivači. Neki od njih neosporno, i predavači. Gotovo ideolozi. Vladari jezika. Matematike. Književnosti. Geografije i istorije. Tehničkog. Fizike. Fizičkog. Likovnog. Svega. Mislio si da su nešto posebno. Da su veliki i strašni u svojoj superiornoj distanciranosti. Koju su im pružale katedra i dnevnik. I obrazovani. Hodajuća autoritativnost i samouvjerenost. Kasnije si shvatio da je to često samo spoljašnja ambalaža. Za samodopadljivost. Ili za strah od pitanja ili situacije. Koja bi ih mogla učiniti smiješnim. Nespremnim. Nedoraslim zadatku ili funkciji koju obavljaju. Znam, u pravu si. Ne treba generalizovati. Bilo je tu i mnogo dobrih ljudi. Koji su svom poslu pristupali savjesno i sa željom. Da nekog nešto zaista nauče. A ne samo da ostanu glavni i nedodirljivi. Apsolutni gospodari onoga za šta su se školovali. Na fakultetu. Višoj školi. Ili već negdje.

Fakultet. Jedna od magičnih riječi tvog djetinjstva. “On ide na fakultet.” “Ona je završila fakultet u roku”. I slično. Često ti je, bez pretjerivanja, djelovalo da je u pitanju nešto gotovo sveto. Nedostižno. Odraslo. Nadzemaljski nagovještaj zrelosti i obrazovanja u tvom odrastanju. Izrazito zemaljskom i svjetovnom. Čeznuo si za tim. A istovremeno se plašio. Konačnosti izbora. Svojih sposobnosti. Ili njihovog odsustva. Mnogo toga ti je izazivalo strah. Ipak, preživio si. Završio. U međuvremenu odrastao. Na više različitih polja. Postao akademski građanin. Intelektualac. Ili neka slična kategorija. Iako sistematski mrziš kategorije. I kategorisanje. Opstao si. I, pri tome, preživio i treću kategoriju.

Neprikosnovenih autoriteta. Univerzitetske profesore. I njihove asistente. Ako ih je bilo. Na raspolaganju. Nekima si se divio. Potpuno. Na granici idolopoklonstva. Bili su, i ostali, teško dostižni ideal. Uzvišeni zbir ljudskih i naučnih kvaliteta. Kome ćeš uvijek težiti. Bar malo. Prema nekima si ostao ravnodušan. U nekima si pročitao prazninu. Sakrivenu iza nadobudnosti. Ili lažnog prijateljskog pristupa. Uglavnom, bilo je čudno. Kad si se prvi put susreo s tim svijetom. Sa magisterijima i doktoratima. Titulama. Zvanjima. Objavljenim knjigama. Radovima. Prevodima. Završen fakultet, sam po sebi, odjednom više nije bio vrhunac. Nije bio nebo. Krov. Naprotiv. Ima još. Naravno, za one koji to “još” žele. Ili im je nametnuto.

Danas, dvadesetak godina nakon što si izašao iz srednje škole, na čitavo visoko obrazovanje gledaš mnogo drugačije. Iskustvo i godine su učinili svoje. Kao i zakoni i pravilnici o obrazovanju. Osnovnom, srednjem. I visokom, naravno. Kao i o onom što nakon njega slijedi. Sazreo si toliko da shvataš da ih možeš i moraš čitati. Zbog sebe. Zbog svoje fakultetske diplome. Da bi uočio u kojoj mjeri su sklepani i nezreli. Otrijeznili su te. Spustili tvoje idealizovane vizije sa akademskih visina na bolonjsku realnost. Realnost univerzitetskog obrazovanja dostupnog svima. Bez obzira na rezultate, sklonosti i sposobnosti. Pokazane tokom prvih osamnaestak godina. Života. I prva dva ciklusa obrazovanja. Osnovnog i srednjeg. Obaveznog i društveno-konvencionalno preporučljivog. Realnost besmisla zakonski i profesionalno neodređenih master studija. Pompezno i papirno pripremljenih preskupih doktorskih studija na kojima, često, nastave gotovo i da nema. Realnost privatnih univerziteta i fakulteta. Centara za visoko doškolovavanje administrativnih radnika. Svih profila. Za sve profile. Ili za jednostavnu, legalizovanu kupovinu diploma. Na komad. Ili na veliko. U zavisnosti od potrebe. I ambicije. I svi su jednaki. Pred zakonom. I pred komisijom za zapošljavanje.

Zapošljavanje. Posao. Još jedna mitska riječ. Iz svijeta odraslih. Koja je, u međuvremenu, postala i tvoja. Stvarnost. Neminovnost. Egzistencija. U današnje vrijeme, svi koji imaju posao su sretni. Rečenica koja uvijek odzvanja u pozadini. Ko zna od kada. Vjerovatno od početka tog famoznog današnjeg vremena. Ali i među njima, sretnima, postoje razlike. U roku trajanja. U zaštiti. U pravima i obavezama. U očekivanjima i očekivanom. I u primanjima, na kraju krajeva. Ili, kako se to terminološki precizno iskazuje, u koeficijentu. Koga propisuje Neko.

Jedan od bitnih trenutaka tvog životnog otriježnjenja bio je kad si shvatio da je obrazovanje, u stvari, samo posao. Kao i svaki drugi. Svi oni neprikosnoveni autoriteti su samo plaćenici. Korisnici budžeta. Neko radi u rudniku. Neko u banci. Neko popravlja veš-mašine. A neko radi u školi. Ili na fakultetu. I u učionici predaje. Nešto. Za šta se školovao. Ili osposobio. Po potrebi. Obični smrtnik sa platom na kraju mjeseca. Čiji kvaliteti i osobine zavise samo od stepena zainteresovanosti i svijesti o bitnosti zadatka koji obavlja. Odnosno koji mu je povjeren. Uz opasnost da se izližu od upotrebe. I pređu u puko otaljavanje. Odrađivanje. Ili nešto što je čak i ispod toga. Možda i ništa. A zakonski okvir rada u osnovnom i srednjem obrazovanju upravo tu mogućnost ostavlja kao otvorenu. Shvatio si to tek kad si sav taj tekst pažljivo pročitao. I postao ti je jasan sindrom boga koji se često javlja. Kod prosvetnih radnika. U osnovnim i, naročito srednjim školama. I koji je u direktnoj proporciji. Sa godinama staža. Odnosno rada u učionici.

Princip je jednostavan. I sastoji se od jedne istine. Poražavajuće, ali neosporne. Koja se može sažeti u nekoliko rečenica. Nakon završenog fakulteta i položenog stručnog ispita, nastavnik/profesor u osnovnoj/srednjoj školi, praktično do kraja svog radnog vijeka, nema nikakvu, institucionalno ili zakonski nametnutu, obavezu vlastitog stručnog usavršavanja i unaprijeđivanja. Zaštićen je velikodušnim ugovorom na neodređeno vrijeme i, pored neophodnosti redovnog dolaženja na posao, obavezan je na povremeno pohađanje protokolarnih seminara i radionica i pisanje (prepisivanje, kopiranje) besmislenih stručnih tema koje izlaže u okviru aktiva ili sličnih vidova strukovnog organizovanja unutar institucije u kojoj je zaposlen. I to je sve. Njegov rad, kontinuitet stručne osposobljenosti, poznavanje oblasti koju predaje i držanje koraka sa razvojem te oblasti ne kontroliše i ne testira praktično niko. Nikad. Tokom čitavog radnog vijeka. Niti mu, u bilo kom trenutku, od nečeg takvog, može zavisiti zaposlenje. Sve dok postupa i funkcioniše u skladu s normama ponašanja, on je zaštićen, bezbjedan i siguran. A time i nezamjenjiv. Bez obzira na to koliko je stručan. Ili nije. Tu su, doduše, školski pedagog i eventualne, srazmjerno rijetke inspekcijske kontrole sa neke više institucije, ali je, u oba slučaja, riječ prvenstveno o formalnoj, unaprijed najavljenoj i samim tim izrežiranoj i nerealnoj provjeri beskrajne papirologije koja počinje godišnjim planom rada, a završava se usklađenošću pripreme za čas i onoga što je upisano u rubriku u školskom dnevniku u koju je taj isti čas upisan. I, eventualno, o kontroli samog načina držanja časa. Odnosno, njegovoj usklađenosti sa važećim, vrlo načelnim, pedagoško-metodičkim principima. To je bitno. Najbitnije. Drugim riječima, ukoliko nastavnik/profesor ima odsustvo svijesti o stalnoj potrebi vlastitog stručnog i profesionalnog usavršavanja, niko ga neće na to primorati. A takva rezignacija vodi u stagnaciju. Iz koje, potom, proizilaze samozadovoljstvo. I osjećaj vlastite bitnosti. Ničim podržane. I tako nastaju autoritativni papagaji. Koji iz godine u godinu ponavljaju. I ispituju. Iste priče. Nastavne jedinice. Zaokruženi skup tema iz kog ne žele izaći. Ili više nisu u stanju. Ili im to, prosto, ne treba. Višak podataka. Dovoljno je ono što piše u knjigama. Zvaničnim i odobrenim. Za djecu. Nije važno da li je i koliko stručno lice, u međuvremenu, izgubilo od vlastitih stručnih sposobnosti. To se ne testira. I ne provjerava. I nikom drugom se ne daje šansa. Ako si upao, upao si. I kraj. Zatvoreni krug.

U visokom obrazovanju je znatno drugačije. Sve one titule i zvanja koje su te zbunjivale dok si studirao dobijaju svoj smisao i oblik kada se stave u okvir ugovora o radu. Koji je uvijek na pet godina. Nakon čega se mora napredovati. U stručnom i obrazovnom smislu. Ili se, bar, moraju ispuniti kriterijumi za zadržavanje trenutnog statusa. Na još pet godina. Pri tome su magisterij i doktorat nasušne potrebe. Obaveze. Koje se moraju izvršiti. Kako bi se išlo dalje. Osim na umjetničkim fakultetima. Za njih je neki davni zakon odredio magisterij kao konačno obrazovno ishodište. I tako je ostalo i do danas. Ruka ruku mije. A za kulturu i umjetnost uvijek važe posebna pravila. Za neke nerazumijevanje predstavlja blagoslov. Izgleda da je umjetnička djelatnost, bilo kakva, makar i na nivou pojavljivanja na priredbi u lokalnom domu kulture, od neprocjenjivog naučnog i stručnog značaja. Budući da ne postoje nikakvi kriterijumi o njenoj realnoj vrijednosti. Niti referentni modeli sa kojima bi se mogla uporediti. Oni mogu neograničeno, nekažnjeno i nepovratno napredovati i kao magistri. Čak i kao masteri. Šta god to bilo. Do kraja. Od docenata, preko vanrednih pa do redovnih profesora. Dekana. Prorektora. Rektora. Ministara. Savjetnika. Senatora. Onih koji odlučuju. O svemu. Pa i o stvarima za koje ih obrazovanje ne čini kompetentnim. Doraslim. Upotrebljivim. I niko to ne nastoji da promijeni. Kad je izabranim studentima dato da ravnopravno imaju glas u svim univerzitetskim pitanjima, zašto to ne bi bilo omogućeno i njima. Izabranim i ustoličenim. Uprkos onim časnim nastavnicima umjetničkih fakulteta koji su ipak, vođeni različitim željama i pobudama, napisali i odbranili svoje doktorske disertacije. Oni su i dalje manjina. Koja stoji na spisku zaposlenih radnika. Ali se, nekako, ne pita previše. Ili se drži po strani. Do jednom. Valjda.
Na ostalim fakultetima nema olakšica. Magistrira se i doktorira. Po potrebi. U okviru rokova. Koji se svake godine pomjeraju. I potreba. I dalje, uglavnom, “po starom”. Ne “po Bolonji”. Odsustvo odgovarajuće i precizno definisane zakonske regulative, uz prećutnu saglasnost, nezainteresovanost i previde komisije, pri tome, ponekad omogućava da se do doktorske disertacije dođe prostim nadograđivanjem prethodno urađenog magistarskog rada ili neadekvatno (ili nikako) citiranim kompiliranjem odlomaka prevedenih iz različitih publikacija napisanih na nekim od svjetskih jezika. Lako je to uraditi. I potpuno legitimno. U entitetu i državi čije zakonodavstvo u svojim pravnim aktima nema ni adekvatne i usaglašene definicije pojmova kao što su plagiranje i autoplagiranje u okviru naučnih i stručnih radova. A samim tim, ni odgovarajuće mjere i korake koje bi trebalo preduzeti pri njihovom uočavanju. Bilo sa radovima, bilo sa tezama ili disertacijama. Budući da je tako, sve ostaje na nivou izbjegavanja publiciteta. Medija. Suda. Ne talasaj. Nije bitno. Ipak je to samo… Nešto.

Slično je i sa samim naučnim i stručnim radovima. Postoje oni koji ih rade pošteno. Spajaju literaturu i vlastita saznanja u nešto novo. Kvalitetno. Oni koji su spremni da sve što su uradili javno predstave. Bilo gdje. I pred bilo kim. Oni mogu uspjeti. I treba da uspiju. Ako ih ne pregaze ovi drugi. Ili ih asimiliraju. Pokrste. Koji drugi? Lako ih je uočiti. Oni su među pet koautora naučnih radova koji jedva da imaju 2000 riječi. Može to tako. Dopušteno je. A opet, čak i da je 5000 riječi u pitanju, i dalje je mnogo. Koji razlomak je toliko precizan da odredi tačan doprinos pojedinca u takvom slučaju? Koja je etičnost takvog rada? Nije precizirano. U zvaničnim dokumentima. Tako da sve može. Evo još nekoliko savjeta. Recepata za uspjeh. Zagarantovan. Uspon. (Do)piši mentora na sve što napišeš! Naravno. Trudio se čovjek. Mentorisao. Budi protokolarno dopisan na kao koautor na tuđe radove. Nije važno što nisu iz tvoje oblasti. Nije važno što im sričeš naslove. To je kolegijalnost. Kad nešto zaista uradiš, nešto svoje, dopiši i ti druge koautore. Uzvrati uslugu. I to je kolegijalnost. Recikliraj vlastite misli i rečenice u nedogled. Mijenjaj mjesta pasusima u okviru teksta. Testiraj elastičnost sintakse. Do maksimuma. Povremeno ubaci svjež zaključak. Ili novi uvod. Neku novu sliku. Tabelu. Formulu. Ili primjer. Da te ne provale. Sakrivaj se iza prevoda. Sve su to strategije. Za napredak. I opstanak. Bitne su liste. Indeksi citiranosti. Impakt faktori. Sve domaće je odavno uništeno. I poništeno. Samim tim i svaka vrijednost nauke u domaćim okvirima. Bitno je samo kako nešto prolazi negdje drugo. Vani. Da, još nešto. Vrlo bitno. One koji se stvarno trude, i pristupaju svom naučnom i stručnom radu ozbiljno i časno, devalviraj. Smetaj im, koliko god možeš. Osporavaj njihov rad. I vrijednost. Ili, još bolje, prosto se prikači na to što oni rade. Budi agresivan. Napadan. Ljigav i sveznajući. Učini im se neophodnim. Pravi se da im otvaraš nova vrata i pravce. I potrudi se da u to povjeruju. Onda ostvari sa njima odnos parazitske simbioze. Ne brini. Za parazite ne postoji posebna oznaka među koautorima. Vremenom, vjerovatno čak i veoma brzo, ćeš prestati da se osjećaš kao parazit. Postaćeš naučnik. Stručnjak. Inovator. Tako se preživljava. I napreduje. Samo ako to želiš.

Svjestan si da te se ovo, načelno, ne tiče. Svako se snalazi. Onako kako mora. I onoliko koliko mu to čulo srama dopušta. Ako ga ima. Međutim. Tokom vremena, nekoliko rečenica, usputnih priča i ogovaranja navelo te je na istraživanje. Za vlastitu dušu. U korist i čast. Vlastite fakultetske diplome. Iza koje stojiš. A sve piše. Na sajtovima. Univerziteta. Fakulteta. Konferencija. Čak i Vlade. Dovoljno je malo zakopati ispod nepodnošljive političke korektnosti i namještenog optimizma njihovog diskursa pa da iskoče činjenice. Sve ono što ne piše na površini, piše u nekom pdf ili doc fajlu. Samo treba znati čitati.
Danas sva tri ciklusa obrazovanja rade na normu. Od osnovne škole, preko srednje, pa do fakulteta. Za ono iznad fakulteta važe posebna, često nedokučiva, subjektivna i individualna pravila. Uglavnom, važno je imati dovoljan broj učenika. Studenata. Polaznika. Od toga se prave grupe. Rasporedi. Organizuje nastava. U protivnom, ljudi ostaju bez časova. Bez norme. Bez posla. Zbog toga fakultet može upisati praktično bilo ko. I ostati na njemu onoliko godina koliko to želi. Kao redovni student. Ko se jednom konektuje na budžet, teško se s njega skida. Bez obzira na uspjeh. Neutemeljeno pozivanje na “Bolonju”, polaganje ispita mutnom linijom isprošenih oktobarskih, novembarskih i aprilskih rokova, klimanje glavom tamo gdje treba, “guranje” u sve vidove studentskog organizovanja, pozivanje na patriotizam i otvorena ili simpatizerska pripadnost nekoj političkoj partiji sigurna su formula za uspjeh. Prije ili kasnije. Samo je pitanje vremena kada će takvi studenti pregaziti svoje vrijedne kolege koje, jednostavno, studiraju. Bez linije manjeg otpora. Bez uvlačenja. Vrijedno i u roku. Ili ih pretvoriti u sebe same. Takvo je vrijeme. Takvo je stanje. Takvi smo. Mi.

Protekli rat pruža izgovor. Za neuspjehe. Kikseve. Gledanje kroz prste. Pogrešne izbore. Moralo se tako. Takva su vremena bila. Izgleda da su i dalje. Nakon dvadeset. I kusur. Godina. Oni predratni su se povukli. Ili se trenutno povlače. Zvocaju iz potaje. Pišu studije. Upozoravaju. Kako je to. Bilo. U njihovo vrijeme. A novi se još snalaze. Ukopavaju. Školuju. Ukivaju sami sebe u zvijezde. U krug. Oni sa strane su protjerani. Ili je njihovo protjerivanje u toku. Uskraćivanjem finansija. Pričom o dvojnim ugovorima. Dok su bili potrebni to nikom nije smetalo. A zahvaljujući njima se opstalo. Premostilo. Bez obzira na to da li su radili dobro ili loše. Savjesno ili otaljavajući. Od srca ili za pare. Tebi su bili dobri. Ili su bili jedini mogući. Jedini ponuđeni.

U svakom slučaju, nisi siguran kako bi se snašao s ovim sadašnjim. Ni da li bi se uopšte snašao. Odnosno snalazio. Ipak si završio na vrijeme. Za sebe. Ali to ne znači da možeš da šutiš.

zato pišeš pišeš kucaš razmišljaš preklapaš grupišeš tokove misli u smisaone jedinice mogao bi još ali kome i o kome ko će to da čita a i zašto bi postoje preče stvari zdravlje ljubav karijera novac novac novac status statusni simboli kredit koga još briga za obrazovanje kad je tako lako dostupno i završivo kakva etika svi imamo neki orah u džepu bili ga svjesni ili ne i sve se može otkriti razotkriti i sve je prolazno i porozno pisanje je stvar navike prostačka konvencija kao i hodanje kao i sam život zašto uopšte trošiti vrijeme na to i energiju kakvu energiju a ipak moraš jer te to žulja i smeta ti i vrijeđa ti inteligenciju i obrazovanje i svijest i zato i dalje pišeš i pišeš kucaš kucaš dok ti u glavi otkucava stavi tačku idi radi nešto drugo stavi tačku idi radi nešto drugo stavi tačku idi radi nešto drugo
Stavi tačku.

Idi radi nešto drugo.
.
Idem.

Share on FacebookTweet about this on TwitterShare on Google+Share on LinkedIn
Autor: An Drej
Napomena: komentari čitalaca ne predstavljaju ni na koji način stav redakcije portala trebevic.net. Za sadržaj i tačnost komentara čitalaca ne odgovaramo. Sadržaj se pregleda i neprimjereni komentari se ne objavljuju. Portal trebevic.net zadržava pravo brisanja komentara bez najave i bez objašnjenja.

Uslovi komentarisanja: Poštovani, pri objavi komentara molimo Vas za kulturno izražavanje. Administrator neće objaviti komentare koji na bilo koji način vrijeđaju druge po bilo kojoj osnovi ili svojim sadržajem nisu na adekvatnom mjestu.

Redakcija Trebević Info Portala je u slučaju komentara koji izazivaju rasnu, nacionalnu ili vjersku mržnju, te potiču na nasilje dužna obavijestiti nadležne organe o takvom pristiglom komentaru.

Ostavite komentar

Your email address will not be published.