Dan poslije

Objavio:

An Drej

- prije 1 godina u

kolumne

Juče je bio dan. Odnosno Dan. Republike. Dvadeset pet godina. Nešto prije toga i Referendum. Prošao. Potrošio. Ispit položen. Ne damo Republiku Srpsku. I ne treba.

Na PTPC-u si, neko vrijeme, gledao. Prenos. Uživo. Parada. Na ulici. Najvećeg Grada. Tvog entiteta. RS. Kaputi stoje na svečanoj bini i čekaju priliku da nešto kažu. Mala djeca u ekstazi recituju. Odnosno urliču. Stihove velikih pjesnika. Dvije himne uz klavirsku pratnju. Ona Stvarno naša i ona Nametnuta. Bez referenduma. Očajno otpjevane. Jadno. Estradno. I falš. Ali ko to još sluša. U studiju ekstatična voditeljica. Koja ne zna šta će s nogama. I nema kontrolu nad izrazima lica. I kulturni, uzdržani voditelj. Ushićen po službenoj dužnosti. Naizmjenično čitaju poruke, tweetove, statuse, mail-ove i zvanična obraćanja. Razgovaraju s gostima. I puštaju priloge. Na svakih pet minuta se pominju “vijekovi”, “pravo”, “ognjišta”, “očuvanje”, “jačanje” i, naročito, “oni što su svoje živote položili/ugradili u temelje RS”. Kao da su građevinski materijal. A nisu. To su mrtvi. Ljudi. Obični. Koji su branili nešto svoje. Ili nekog svog. Bili mobilisani. Ili otišli u rat dobrovoljno. Vođeni idealima. Ili čistom željom za opstankom. Preživljavanjem. U svakom slučaju, nisu cement, cigla, kamen i armatura.

U smrti nema ponosa. Samo tuge. I bola. Nedostajanja. Ponos joj dodaju oni koji hvataju na patetiku i patriotizam. Na ugroženost. Oni kojima, suštinski, nije stalo. Da bi preživjele motivisali i ohrabrili. Za novo umiranje. Po potrebi.

Vječnaja pamjat.

Među gostima, mladi, politički korektni. Politički analitičar i predsjednik Unije studenata RS. Puna usta floskula, fraza, ključnih riječi. Pogleda u bolju budućnost. Osvrta na slavnu prošlost. Devedesetih su sisali palac. Ili mahali repićem. Budući da su bili spermatozoidi. Ali sve znaju. I sve mogu. Puna usta. Ničega.

Kroz razgovor, kao i kroz čitavu priču koju politički vrh tvog entiteta zvanično predstavlja posljednjih godina provlači se. Jedan. Pojam. Iskazan, doduše, na nekoliko načina. Osamostaljenje. Nezavisnost. Suverenost. Tačnije, odvajanje RS od BiH. Oni na višim pozicijama taj pojam pominju svakodnevno, u svim svojim obraćanjima. Ostali ga umotavaju u kondicionalnu mogućnost. Naravno, oni u vrhovima drugog entiteta na to reaguju. I žale se. Protestuju. Prijete. Ovi tvoji na to ponovo odgovaraju novim nagovještajima i (političkim) “ofanzivama” koje najavljuju. I tako to ide. A tebe boli stomak. U rijetkim trenucima kad prebaciš neki od domaćih kanala odmah dobiješ. Direkt. U pleksus. Glavu. Ili novčanik. Bitno je održavati tenziju. Povećavati pritisak. Otupljivati čula strahom od Goreg. To uvijek pali. Onda ti lagano smanje. Preusmjere. Ili ukradu. Platu. Godine minulog rada. Dječiji dodatak. Nešto. Neka. Samo da se ne puca. I da možeš platiti ratu.

Iz perspektive života u BL, mogućnost nezavisnosti RS vjerovatno izgleda šarmantno. Možda čak i izvodivo. Makar na papiru. Ako se zanemari pitanje ko bi takvo nešto priznao. Ili uopšte dopustio. Grad ima zaokruženu infrastrukturu. Oslonjen je sam na sebe. Entitetske granice su relativno daleko. Kao i Srbija doduše. Ali je zato Hrvatska dovoljno blizu. Mada, u prethodnom ratu to i nije bila neka prednost.

Iz perspektive tebe, koji živiš u IS, stvari su znatno drugačije. Dejtonizacija je vremenom, uprkos opiranju, neminovno dovela do uspostavljanja teško raskidive povezanosti stanovnika sa Sarajevom. Samim tim i sa Federacijom. Sloboda kretanja. Od cestovne infrastrukture, preko svakodnevne kupovine, (kakvog-takvog) ispunjavanja kulturnih potreba, pa do zdravstvenih usluga. Koje su u IS trenutno na jako niskom i zabrinjavajućem nivou. Tu su, takođe, i međuljudske veze, prijateljstva i partnerstva. Povezanost kroz ista interesovanja. Uz neophodne prećutne zadrške. I četiri godine o kojima se ne priča. Ako baš nije neophodno. Kao i brojni građani IS koji rade u Sarajevu. I, naravno, žive od toga.

Ti i dalje ne voliš nešto posebno da ideš “dole”. U Sarajevo. Ali često moraš. BL je daleko. I, realno, nije je baš briga za tebe. I tvoje. I sve one stanovnike Sarajeva koje su u proteklih trideset godina više puta resetovali svoj život od nule. Eventualno od jedinice. Nekad pomisliš da ste svi zajedno davno otpisani. Planirani za spontano pripajanje Federaciji. Tokom vremena. Nekim tajnim papirom. Ili prećutnim dogovorom. Jer mnoge stvari vuku upravo na to. Od stanja bolnice i puteva, pa do stanja u kulturi. Ne smiješ ni pomisliti na to da bi u slučaju bilo kakve frke prosto bili oduvani. Pregaženi. Bilo kakva pomoć prosto ne bi mogla doći. Ne bi imala kuda. Čak i kad bi htjela. Niti bi bilo ko imao kuda pobjeći. Na svakoj mapi sitnijeg razmjera, IS je samo pogranična linija. Ili čak samo dio linije. Zavisi od upotrebljenog razlomka. Bolje da na razmišljaš dalje. U tom pravcu. Tebi se ne ratuje. Niti proživljava rat. Ponovo. U bilo kom da si svojstvu. Ni govora.

Sretan Dan Republike. Kome je do slavlja, neka ga slavi. Juče. Danas. Sutra. Svaki dan. Za to vrijeme, ti udiši smog. Istinski, nadvjerski, nadnacionalni i nadentitetski. Problem. Koji niko ne rješava. Već gotovo stotinu godina. Tokom postojanja tri države. U Londonu su to riješili još prije dva vijeka. Probijaj put kroz neočišćene parkinge i ulice nižeg reda. Odustani od svakog putovanja. Prohodnost puteva niko ne garantuje. Ona se valjda podrazumijeva. Nebeski narod. Utopli se, da se ne razboliš. Ko zna gdje i kako bi se liječio. Čuvaj i njeguj ćirilicu, to sveto ključno pitanje opstanka srpskog (na)roda, dok u Konzumu u IS čitaš reklamu za “svinjski odojak” i kupuješ zaleđene proizvode koje proizvodi “Ledo”. Nipošto “Frikom”. Broj na prste srpske proizvode koje možeš kupiti u prodavnicama. Namigni Emiru Hadžihafizbegoviću koji ti se smješka. Sa bilborda. Na početku Spasovdanske ulice. Ili Enisu Bešlagiću koji te gleda. Sa svega. Iz svakog ugla. Svoji na svom. Vodi djecu da prime paketiće. Od Kiketa. Redovno prati Izeta na TV. I oduševljavaj se. Njegovim istančano primitivnim humorom. Čovjek iz naroda. Kao i Dragan Marinković. Kad postane Maca. I učini da od gomile pametnih stvari koje je u svojoj karijeri izgovorio zapamćene ostanu samo one najprimitivnije. Psovke. I „š’a je, ba“ fazone u duhu ranih Nadrealista. Neka ga. Neka ih. Neka te. Naši smo. Svoji na svom.

Pitanje je samo šta je zaista to “naše”. I šta ćemo s tim. Ili šta nećemo.

Dan Republike jeste. Tako je odlučeno. Voljom naroda. Na demokratskom Referendumu.

Samo mi reci šta misliš. Odnosno šta vidiš. I osjećaš. Da li Republika tebe i tvoj grad. Posmatra. Kao svoje?

Share on FacebookTweet about this on TwitterShare on Google+Share on LinkedIn
Autor: An Drej
Napomena: komentari čitalaca ne predstavljaju ni na koji način stav redakcije portala trebevic.net. Za sadržaj i tačnost komentara čitalaca ne odgovaramo. Sadržaj se pregleda i neprimjereni komentari se ne objavljuju. Portal trebevic.net zadržava pravo brisanja komentara bez najave i bez objašnjenja.

Uslovi komentarisanja: Poštovani, pri objavi komentara molimo Vas za kulturno izražavanje. Administrator neće objaviti komentare koji na bilo koji način vrijeđaju druge po bilo kojoj osnovi ili svojim sadržajem nisu na adekvatnom mjestu.

Redakcija Trebević Info Portala je u slučaju komentara koji izazivaju rasnu, nacionalnu ili vjersku mržnju, te potiču na nasilje dužna obavijestiti nadležne organe o takvom pristiglom komentaru.
          1. Ako već ulazite u područje lekture i korekture, stavite tačku na kraju rečenice (komentara), a ne dvije, odnosno nijednu. Takodje, proučite malo stilove pisanog izražavanja, informišite se, pročitajte neki knjigu koja nije iz obavezne lektire, očigledno Vam je osjećaj za sintaksu zaglavljen u socijalističkim srednjoškolskim pismenim sastavima na zadatu temu.

  1. Tvoja perspektiva jedna je od mogucih. Druga bi mogla da bude ova (nista ne diramo, i dalje smo u IS): ja zivim u glavnom gradu – vjerovatno sam i rodjen u glavnom gradu – ali me ovi koji paradiraju u najvecem gradu entiteta, gradu manjem od ovog u kojem sam rodjen i u kojem i dalje zivim, mada ne na predratnoj adresi, ubjedjuju da ne zivim u glavnom gradu, nego da strazarim na braniku otadzbine, u strateski vaznoj provinciji. Koji grad, to ti meni reci, emocije budi, a koji ne dotice nista?

  2. Ена, не постоји социјалистички или неки други осјечај за синтаксу. Да сте написали МАЛО ПРОУЧИТЕ, а не обрнуто, било би писменије. Послије ЛЕКТИРЕ је морала доћи тачка. Има ту још и неких ситнијих грешкица, али не битно.

  3. Нека смо начели тему. Насловни текст се не би дало граматички анализирати до краја године, мислим да ту нема спора?

  4. Svakog dana osjećam bol za pokojnim ocem koji je nosio pušku 4 godine,Grbavica,Treskavica,Ozrenska,Olovo…nije je sigurno nosio za ovo!Izbjegli smo na Grbavicu-bili svjedoci odbrane našeg Sarajeva;gledao glad,snajpere,zimu,granate,divio se raji iz Miljevića i Tilave(imali su bašte)…izdani,prodani-vozi preko Vraca!OK,hajde ispočetka!Ljudi se bore za RAOP,Famos,FK Željo,Sarajevo,Slavija,Famos,Kasindo.Vraćaju se inženjeri,doktori,profesori…

  5. Kreću fakulteti,očekuje se veliko priznanje za sve što učinismo od 92-95..pa pomalo krenuo se praviti stadion,dvorana,zgrade,ulice…U RAOP-u bilo zaposleno više od 200 ljudi i radili i primali plate! I guralo se nekako do 2008…onda kreću kola niza stranu.Nemam osjećaj,već sam siguran da smo prepušteni sami sebi!Volim ovaj grad-Sarajevo!Volim svoj narod-Srpski!Ali volio bih se probuditi i vidjeti 06.04.1992 na kalendaru…

Ostavite komentar

Your email address will not be published.